Chicago, IL
30°
Cloudy
6:54 am7:02 pm CDT
Feels like: 19°F
Wind: 14mph WSW
Humidity: 56%
Pressure: 30"Hg
UV index: 0
11 pm12 am1 am2 am3 am
30°F
30°F
30°F
30°F
30°F
WedThuFriSatSun
37°F / 27°F
37°F / 32°F
45°F / 30°F
36°F / 28°F
45°F / 37°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

SRPSKA KUĆA, SRPSKA BRUKA: Predsednik i članovi Uprave pozajmljivali pare legatu sa 10% kamate! FOTO GALERIJA + VIDEO

Najveći srpski kulturni centar u Americi propada naočigled svih, poslednja manifestacija organizovana još 2016.godine, dugovanja stalno rastu, Uprava ih rešava kreditima i pozajmicama sa visokom kamatom, a sekretar Vesna Noble tvrdi da će zgrada uskoro biti prodata…

“Srpska kuća”, rezidencijalno zdanje u prestižnom delu Čikaga, koje su sada već davne 1952.godine od dobrovoljnih priloga kupili i srpskoj zajednici kao legat ostavili oficiri kraljevske vojske okupljeni oko udruženja “Dušan silni” koji su posle Drugog svetskog rata napustili domovinu, već godinama je pusto i nepristupačno onima kojima je namenjeno.

Ako je verovati zvaničnom sajtu Srpsko američkog muzeja “Sveti Sava”, kako se “Srpska kuća” danas zvanično zove, poslednja manifestacija ovde je održana još u januaru 2016.godine (proslava slave, Sv. Save). Od tada do danas ova ustanova kulture, najveća koju srpski narod ima na američkom kontinentu i šire, mesto je u kome prašina pokriva uspomene na nekadašnje dične oficire, u šta se uverila i ekipa portala Serbian Times.

Uprava, na čelu sa dr. Žikom Pavlovićem, čvrsto je rešena da kuću proda i tako namiri dugovanja. To je bio povod i za pravi pravcati raskol, kada je pre tri godine grupa pobunjenih članova (koji su se u međuvremenu povukli ili izbačeni iz članstva) podnela krivičnu oprijavu protiv Uprave, tereteći je za brojne malverzacije

Zgrada, prilično trošna i oronula iznutra, prostire se na 1.026 kvadrata, poseduje pozorišnu i dve sale za prijeme, te nekoliko soba – od kojih se pojedine koriste kao izložbeni prostori, druge kao privatni smeštaj, sa raspremljenim krevetima i posteljinom za spavanje, dok su treće zapuštene ili pak zaključane. Toaleti, izuzev jednog ženskog, nisu u funkciji, a prolazeći prostorijama na spratu i u potkrovlju pod nogama imate osećaj kao da svakoga trenutka možete da završite u – podrumu. Objekat je u međuvremenu nekoliko puta menjao imena i namene, pa je tako prvobitni Centar kasnije postao Klub, a naposletku i Muzej, ne bi li se umanjila izdvajanja na konto poreza na nekretnine.

POSLOVANJE: KREDITI, DUGOVI… PRODAJA!

Uprkos tome što su troškovi održavanja time drastično smanjeni, poslovanje prethodnih uprava dovelo je do toga da “Srpska kuća” već skoro dve decenije tavori u dugovima, koji su iz godine u godinu sve veći jer se pokrivaju (ispostaviće se posle našeg istraživanja) pozajmicama sa visokim kamatama i nenamenskim kreditima. Trenutno, sudeći bar po rečima sekretara Muzeja, gospođe Vesne Noble, ti dugovi su narasli na skoro pola miliona dolara i za sada ne postoji ideja kako da se taj problem reši.

Zapravo, postoji.

Uprava, na čelu sa dr. Živojinom Žikom Pavlovićem, koji je predsednik Muzeja od 2011, čvrsto je rešena da kuću proda i tako namiri dugovanja. Kako prema banci, tako i prema g. Pavloviću, koji iz svog džepa pokriva tekuće režije.

Odluka o prodaji je bila povod i za pravi pravcati raskol, kada je pre tri godine grupa pobunjenih članova (koji su se u međuvremenu povukli ili izbačeni iz članstva) podnela krivičnu prijavu protiv Uprave, tereteći je za brojne malverzacije, što je privremeno obustavilo prodaju kuće. Taj spor je okončan 17.januara tekuće godine tako što je sud presudio u korist Uprave i odbio optužbe “opozicionara”.

“PRAVDA ZADOVOLJENA”, MUZEJ ZATVOREN

To je ujedno i poslednja informacija koja je objavljena na sajtu Muzeja. https://www.serbianamericanmuseum.org/. Pod slavodobitnim naslovom “Pravda je zadovoljena” (“Justice has been served!”) navodi se kako je Uprava dobila spor protiv “opozicije” što znači da će, kako iz daljeg teksta saznajemo, prodaja kuće, koja je zbog sudskog spora bila stopirana, sada moći da se realizuje.

U tekstu se dalje navodi kako su Opozicionari svojim delovanjem naneli veliku štetu, između ostalog time što su izdejstvovali da Muzej od strane grada Čikaga bude proglašen za “landmark”, objekat od istorijskog značaja, što znači da se u budućnosti ne sme rušiti, niti se na njegovom mestu mogu graditi novi objekti

U tekstu se dalje navodi kako su Opozicionari svojim delovanjem naneli veliku štetu Srpsko američkom muzeju “Sveti Sava”, između ostalog time što su izdejstvovali da Muzej od strane grada Čikaga bude proglašen za “landmark”, objekat od istorijskog značaja, što znači da se u budućnosti ne sme rušiti, niti se na njegovom mestu mogu graditi novi objekti.

Vrlo direktno, autor teksta Vesna Noble navodi da je ta odluka “izbila novac iz džepa” Muzeju i ugrozila njegovu “neprofitnu misiju”. Ona u daljem tekstu optužuje “opozicionare” i neke lokalne srpske medije da su svojim činjenjem “proizveli štetu, za koju bi trebali da snose odgovornost”

U pokušaju da otkrijemo ko je zaista i koliku štetu napravio “Srpskoj kući”, kao i to da li se i kako ona može sanirati, razgovarali smo upravo sa pomenutom gospođom Noble, koja je zastupala stavove aktuelne Uprave, s obzirom da se predsednik Muzeja Žika Pavlović u tom trenutku nalazio na letovanju u Grčkoj…

Srpska kuća je zatvorena i u njoj već pune tri i po godine nema nikakvih aktivnosti. Zašto je to tako?

-Ima puno razloga, ne znam odakle da počnem… Dok su vodili ljudi koji su je kupili, dok je njen doživotni predsednik Drašković brinuo o njoj, do svoje smrti 1982.godine, sve je funkcionisalo. Posle njegove smrti nestala je finansijska pomoć i podrška, ali nekako smo uspevali da plaćamo račune i držimo nos iznad vode, kaže naša sagovornica.

Zar Srpska kuća nije trebala da živi i izdržava se od aktivnosti: koncerata, izložbi, promocija…?

-To nam je bila ideja, ali nešto se čudno dešava u srpskoj zejednici. A i sama ova lokacija, na njoj nekada nije bilo toliko prometno, bilo je puno više parking mesta. Danas više nije tako, ljudi nemaju gde da parkiraju i stalno se žale ili kasne na predstave. Pokušali smo da napravimo i organizujemo vallet parking, angažovali čoveka koji je na ovom malom prostoru parkirao po 30 automobila, ali to nije bilo dovoljno. Ova zgrada je 1905. napravljena namenski, da bude rezidencija. On ju je 1952.godine prodao našim oficirima. Međutim, ova zgrada nije namenjena za javna okupljanja i država Ilinois ima svoje zahteve za bilo kakva javna okupljanja…

Pa, zar nisu prethodno u ovoj zgradi održavane manifestacije?

-Jesu, ali ovo je prethodno bio privatan klub, šifra 501c7, sada smo 501c3 što znači da smo neprofitna organizacija, otvorena za javna okupljanja. Pre toga nismo bili otvoreni za javna okupljanja, a sada jesmo…

Pa kad jeste, zašto onda tih okupljanja više nema?

-Zato što država kaže: Da bi imali okupljanja, morate imati sve što je potrebno ljudima sa hendikepom, koji su u kolicima, odgovarajući prilaz, lift i ostalo. A za to treba novac. Da bi zgrada bila prilagođena nameni, po projektu koji je jedna arhitektonska firma uradila, treba oko pola miliona $ da se popravi sve što treba.

Da li je istina da je grupa naših ljudi koja drži građevinske firme takođe uradila procenu i da po njima ona iznosi deset puta manje nego ova koju ste Vi spomenuli, dakle 50.000$?

-Znate šta, procenu mora da uradi neko ko se time bavi, to ne može da se uradi na dobrovoljnoj bazi, jer ne znamo da li su ljudi spremni da to urade ili ne, to je jedno na rečima…

Prema informacijama koje imam, pomenuta grupa preduzimača na čelu sa gospodinom Radovanovićem, koji je svojevremeno bio u Upravi Muzeja, je bila spremna da snosi sve troškove popravke…

-Ja ne znam da li je naša zajednica bilo gde uspela nešto da uradi na dobrovoljnoj bazi…

Priznaćete da vredi pokušati…?

-Ne radi se o pokušaju. Ovo je otišlo suviše daleko. Da su ti ljudi došli kada nam je trebala pomoć, kada smo ih zvali da pomognu, onda bi bilo i vremena da se nešto uradi. Njihova ponuda je stigla posle naše odluke da kuću prodamo, kada je gospodin Radovanović, koga ste sada pomenuli…moram da vas ispravim, on nikada nije bio u Upravi nego je bio član jedne komisije koja je bila zadužena da pronađe novu lokaciju i on je bio taj koji je bio za to da se sadašnja zgrada proda i sve izmesti na novu lokaciju.

Što je bila i Vaša ideja, ideja aktuelne Uprave?

-Ne, to nije bila naša ideja. Naša ideja je bila da sačuvamo zgradu. Zato smo u vreme kada je stavljena hipoteka, i kada je zgrada bila na “for kložer” (for closure – pod hipotekom, prim aut.) 2011.godine, uspeli da sakupimo novac i izvadimo zgradu iz tog procesa…

Možete li da mi objasnite malo o kakvom se tu procesu radilo?

-Zgrada je bila u dugovima. Prethodna Uprava, na čelu sa gospodinom Bjelopetrovićem, je pozajmila, zapravo uzela jedan kredit od 250.000$ da bi se izvršile određene popravke. To je bilo 2005.godine. Taj dug se u međuvremenu povećao, s obzirom da smo morali da platimo dugove, tačnije troškove “for kložer” postupka, troškove suda, našeg i njihovog advokata. Postupak je pokrenula kuća koja je u međuvremenu otkupila naš dug od banke. I ti troškovi su bili otprilike oko 40.000$. Naš dug se sa 250.000 povećao na 300.000, ili 290.000$, nisam sigurna. Trebalo nam je još dodatnih 50.000$ i mi smo taj novac morali da potražimo kod privatnih lica jer nijedna banka ne želi da Vam da novac u situaciji kada ste pod hipotekom.

Jeste li pokušali da tražite novac od neke banke pa ste odbijeni ili…?

-Nismo, vi očigledno ne poznajete dovoljno prilike u Americi, u takvim situacijama banke jednostavno ne daju novac.

I…Kako je na kraju došlo do toga da pomenuta kompanija otkupi dugove od banke?

-Mi smo uspevali da otplaćujemo kamate, a onda je jednom trenutku banka od nas zatražila da počnemo da otplaćujemo i glavnicu. Mi nismo imali novaca za to. Tada je gospodin Bjelopetrović pokušao da proda zgradu u čemu ga je sprečila jedna gospođa, dugogodišnji član, koja je tu od samog osnivanja organizacije. Ona je tužila i sprečila prodaju. To je bilo 2008. godine. Dug je ostao, banka je taj dug prodala organizaciji koja takve dugove otkupljuje. Oni su odmah nakon toga tražili od nas da im pokažemo biznis plan i budžet što mi naravno nismo imali, jer za tako nešto moraš imati sredstva, a mi nikada nismo znali koja su to sredstva, koliko ćemo zaraditi od programa…

Nije tajna, ja sam pozajmila originalno 50.000$, kao i svi drugi. Zapravo… Trebalo je da bude 6 investitora koji bi pozajmili po 50.000, međutim kada jedan investitor nije mogao da skupi novac, zafalilo je 25.000 i onda smo vadili i dodavali, koliko je ko mogao…

Vesna Noble, sekretar Muzeja

Kako je moguće da u gradu i državi gde se procenjuje da ima nekoliko stotina hiljada Srba niste uspeli da sakupite sredstva ili organizujete programe koji bi zaradili novac dovoljan da izdržavate legat?

– Znate, to je problem sa većinom naših organizacija i crkava. Mnogo je bogatih ljudi, Srba u Čikagu, kojima smo se obratili i koji nisu želeli da nam pomognu. U jednom trenutku smo im čak ponudili i kamatu od 10%, na savet našeg advokata, ali nije vredelo.

Tih 10% zvuči kao zelenaška kamata?

-Znate, to uopšte nije zelenapška kamata, na kreditne kartice vam naplaćuju, 19, 21 ili 23%…Rešenje je na kraju pronašao naš advokat, koji je našao ljude koji će da pozajme novac da bi zgrada izašla iz hipoteke, da ponovo postanemo njeni vlasnici i da kupimo vreme da vidimo šta možemo da uradimo, da spasimo zgradu i da ne moramo da je prodajemo pod prinudom i po jako niskoj ceni.

I ko su bili ljudi koje je Vaš advokat našao?

-Pa, to su bili ljudi koji nemaju veze sa srpskom zajednicom…ljudi koji imaju veze sa srpskom zajednicom… kao što sam ja, zatim gospodin Srđan Trifković, koji je tada bio član naše uprave, predsednik Žika Pavlović, gospođa Keti Fenslou (predsednica organizacije Our Serbs, prim.aut) i imali smo dodatne investitore, koji su pozajmili 100.000$. Ukupan iznos je bio 300.000$.

Pod kojim uslovima je taj novac pozajmljen, kolika je bila kamata?

-Kako kolika, pa malopre sam rekla 10%.

Znači, svako od vas iz Uprave koji ste pozajmili novac je izvukao 10% interesa?

-Nismo izvukli, nego je svako dobio 10% na to što je pozajmio. Mi smo odlučili da se borimo i da vidimo da li ćemo uspeti da se izborimo i sačuvamo zgradu, da kupimo još vremena i dobijemo kredit od banke. I uspeli smo.

Koliki je taj kredit bio?

-Taj kredit je bio 350.000, zapravo 360.000. Njime su isplaćeni svi poverioci.

Ako nije tajna, koliko ste vi pozajmili?

-Nije tajna, ja sam pozajmila originalno 50.000$, kao i svi drugi. Zapravo… Trebalo je da bude 6 investitora koji bi pozajmili po 50.000, međutim kada jedan investitor nije mogao da skupi novac, zafalilo je 25.000 i onda smo vadili i dodavali, koliko je ko mogao.

I koliko ste na kraju zaradili od ove transakcije Vi konkretno?

-Ne znam. To je neka matematika koja nije bitna za ovu priču.

A da li mislite da je to sukob interesa, s obzirom da ste kao članovi Uprave pozajmljivali novac legatu koga vodite pod vrlo visokom kamatom?

-Ne, ne mislim. A zašto Vi mislite da je to sukob interesa…?

NASTAVIĆE SE…

U SLEDEĆEM NASTAVKU: – Koliko je ljudi izglasalo sudbinu legata – vlasništvo svih Srba u SAD – O Incidentu kada su ljudi iz srpskih udruženja pokušali da se učlane u Muzej – Kako je “u minut do 12” promenjen Statut Muzeja – po kome ubuduće svaki novi član mora da čeka dve godine da bi stekao pravo glasa – Koliko novca je ponuđeno i za koliko se novca sada prodaje Srpska kuća – Koliko košta i gde se nalazi lokacija “Nove Srpske kuće” – Ko je bogati Srbin koji je ponudio ček na 500.000$ da otkupi Muzej – I još mnogo toga….

*Redakcija portala Serbian Times ovu temu doživljava kao jednu od onih suštinskih za srpsku zajednicu u ovom delu Amerike. Zato ćemo se ubuduće kontinuirano baviti njome i insistirati da svi dalji postupci Uprave Srpsko Američkog Muzeja “Sveti Sava” budu transparentni, sve dok se ne reši pitanje njegovog statusa, namene i eventualne buduće lokacije.

Piše: Antonije Kovačević Foto&Video: Goran Pikula

YOU MAY LIKE