Chicago, IL
45°
Mostly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 11mph WSW
Humidity: 43%
Pressure: 30.13"Hg
UV index: 5
2 pm3 pm4 pm5 pm6 pm
48°F
50°F
50°F
50°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
55°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
43°F / 36°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Veliki princ (priča za sve dečake koji još nisu pročitali Malog princa)

Zbog velikog interesovanja Vas, čitalaca Serbian Times-a, nastavljamo sa pričama legendarnog Dušana Prelevića. U novom ciklusu iz knjige “Ko želi da živi večno” prenećemo nekoliko naučnofantastičnih priča koje je Prele jednom davno objavio u Politikinom zabavniku. Uživajte!

Ovu priču treba da pročita svaki dečak koji će tek u nekim dolazećim godinama otkriti „MALOG PRINCA”. Verujte, neće biti kasno…

Svetlost farova probijala je zgusnute čestice peska koje su poput zolja zvrndale tamo-ovamo, skrivajući se od žutih mlazeva, povlačeći se nazad u tminu. Promicale su dine veličine trospratnica, nalik dinosaurusima.

Pustinja je delovala sablasno već s prvim sumrakom, ali se Kekonen nije obazirao na to. Kao iskusan vozač, preturio je mnogo toga preko točkova, jureći blatnjavim kolima oblepljenim reklamama s kraja na kraj planete, rušeći rekorde dostižne samo majstorima. On je, bez sumnje, bio jedan od velemajstora.

Koji čas pre sumraka otkrio je da mu je busola u kvaru, ali (pouzdavši se u iskustvo) nastavio je dalje nameravajući da ukrade još komad puta za videla. Oluja je počela iznenada, kako to biva u negostoljubivoj pustoši Sahare, pa je potražio zavetrinu u podnožju jedne uzvišice koja se činila pogodnom za logorovanje.

Tu će sačekati jutro i pratêći konvoj, razmišljao je spremajući vreću za spavanje i nanoseći pesak sa desne strane kola. Trebalo je obezbediti jednu stranu sa koje vetar neće imati pristup, zatim aktivirati plinski grejač i spremiti obrok. Noć će biti hladna i negostoljubiva.

Iz gepeka je izvadio nekoliko signalnih raketa, zatim plastični kanister sa vodom i kartu, ne bi li ustanovio približan položaj. Kapi rose već su počele da se sakupljaju na prljavom staklu vozila. Prišao je bliže plamenu i zgrejao ruke. U daljini se probi plava traka svetlosti.

Neobično za ovo doba večeri, pomisli Kekonen, vrativši se poslu oko nejakog plamena. Hujalo je oko skromnog zaklona, poput razljućene zveri grcali su vetrovi, škripa peska čula se slično zvuku drobilice koja neprestano melje, kuva, mrvi noć. Iznenada iz pravca plavičaste svetlosti, pre bi se reklo niotkuda, iskorači silueta pognuta napred, boreći se sa vihorom!

Video se kombinezon sličan vozačevom, jedna čizma je rašnirano lomila korak, ruke skrivene masivnim kožnim rukavicama prestale su da lebde oko stvorenja kako je zaustavljao korak. Čovek, kose boje žita, stajao je tu, pred Kekonenom tužna osmeha, jasnih očiju, mičući usnama:

– Molim vas… nacrtajte mi ovcu!

Mora biti fatamorgana, pomisli Kekonen. Beduinski san na javi. Posmatrao je „pojavu” čekajući da mu se oči usprotive, da stvor nestane, da sve ponovo bude obično. Da ga osvesti oluja!

– Molim vas… nacrtajte mi ovcu! Skočio je kao gromom ošinut! Pritisnuo je kapke, protljao oči i uputio dug pogled. Priviđenje je stajalo tu, savršeno mirno, čekajući neki čin, odgovor, znak. Ili tek tako!? („Kada se tajna duboko dojmi, ne usuđujete se da ne poslušate”.)

DA SE VRATE SREĆNI DANI: Dušan Prelević sa ćerkom Milicom

Svakako da sam bio dečak. Svi odrasli su nekada bili dečaci, ne razumem… Otkuda Vi ovde, kakvo je to pitanje?, Kekonen je postavljao nepovezana pitanja, zatečen nestvarnom situacijom, još više sobom, pa, razgovarao je, odgovarao na pitanja osobi koja se pojavila niotkuda, iz utrobe oluje, usred pustinje, sa „nekim” ko realno nije mogao biti tu kraj njega

Kekonen izvadi iz džepa pero i na poleđini karte poče da vuče poteze. Mali krug, zatim jedan veći i četiri štrklje. Dodao je tačke na mesto očiju, i dve spojene kukice povrh kružića. To moraju biti uši! Pomisli da ludi!?

– Liči na slona u zmijskom caru. Ha, ha.

Čovek koji je došao niotkuda, sklupča se kraj vatre, uživajući u toploti, odbacivši rukavice, upitna pogleda. Kekonen mu se pridruži.

– Jeste li vi bili dečak? – upita Čovek koji je tražio da mu nacrta ovcu. Bilo je to prosto da ne može biti prostije pitanje, i Kekonen je naprosto morao da odgovori.

– Svakako da sam bio dečak. Svi odrasli su nekada bili dečaci, ne razumem… Otkuda Vi ovde, kakvo je to pitanje?, Kekonen je postavljao nepovezana pitanja, zatečen nestvarnom situacijom, još više sobom, pa, razgovarao je, odgovarao na pitanja osobi koja se pojavila niotkuda, iz utrobe oluje, usred pustinje, sa „nekim” ko realno nije mogao biti tu kraj njega.

– Mislim, da li se sećate kada ste bili dečak? Odrasli, znate, često zaboravljaju, odrasli nemaju vremena, tako su različiti od dečaka kakvi su nekada bili! Odrasli, najzad, sasvim odstrane dečaka.

Kekonen je sipao jelo u plastičnu posudu, zastao na tren, pa sipao u još jedan sud. Pruži ga Čoveku koji je tražio da mu nacrta ovcu.

– Hvala, reče Čovek koji je tražio da mu nacrta ovcu – jeo sam sasvim malo kada sam bio dečak, kasnije kao odrastao tek toliko da bih zadovoljio potrebe koje je postavljalo moje telo. Ali, zato sam voleo ruže!

Kekonen je zurio u posudu, bilo mu je nezgodno da podigne pogled! Klečao je usred pustinje, nudio nekom jelo, slušao nečiji glas, priču o ružama. Nacrtao ovcu Čoveku koji je to tražio.

Upoznao sam davno, jednu ružu. Zamislite, napadali su je tigrovi svojim kandžama. Plašila se promaje! Možete li zamisliti? Da, molila je  da je naveče stavim pod stakleno zvono!? Čudna, beskrajno čudna ruža.

Čovek koji je tražio zagledao se u tamu, probijajući pogledom oluju, i Kekonen odjednom bi siguran (!?) da Čovek vidi svoju ružu!? Šta mi znamo o drugim svetovima? More peska bilo je svedok čudnog druženja, samo je vetar čuo o tigrovima, zvonu, ovci.

Čovek koji je tražio… povuče se u tamu dalje od vatre, uzdahnuvši dugo i duboko.

– Telo mi je veoma slabo, neću moći da ga ponesem tamo! Kekonen se prenu, ošinut jednostavnom rečenicom koja mu, ni sam nije bio svestan zbog čega, nanese bol!?

Osećao je da bi trebalo utešiti Čoveka koji je... ali i nelagodnost mešanja u nečije probleme. Zaboga, toliko je prozirna silueta Čoveka, ima istine u tome što govori o telu.  Prinese mu čašu vode, koju ovaj prihvati lelujavim pokretom. Potom prosu tečnost u pravilnom mlazu, pažljivo.

Večeras sam zakasnio da zalijem svoju ružu i ona se svakako brine gde sam nestao. Znate, ja sam jedini čuvar njene jadne četiri bodlje. Bez mene je nezaštićena i tako ranjiva! Glas mu je zvučao tužno, brižnost je lebdela oko vatre, Kekonenu iznenada bi toplo oko srca.

Osetio je simpatiju prema Čoveku koji je tražio da mu nacrta ovcu. Slušao je njegove uzdahe, uhvatio mu pogled nesretnog lutalice. Ličio je na ružu o kojoj je pričao!

– Pa, mislim da će izdržati jedne večeri bez vode. Mislim, cvet može biti veoma otporan u svojoj krhkosti. Siguran sam da će sve biti u redu.

– Ona nema nikoga. Ja sam joj obećao da ću se starati o njoj, braniti je od zverskih kandži, ali privukla me je svetlost vašeg logora, morao sam da pređem taj komad puta i osetim vatru.

– Je li ružino odredište daleko? Čovek podiže pogled i isprati jednu svetlu iskru koja se upravo pojavila iznad njihovog logora.

– Ona planeta je naša kuća! Nije suviše daleko, ali ne mogu reći da je blizu. Biće mi potrebno toliko koliko bi dva puta kihnuli, čini mi se! Kekonen uputi dug pogled u svetlu tačku na nebu. Sijala je jasno, tajanstvenom svetlošću magije. Pulsirala je, kao da kija.

Čovek, Kekonen, pustinja, njihov logor, Zemlja, mala udaljena planeta, sve se kretalo utvrđenim putanjama večnosti, činilo život sada i tu, tako jednostavno, konačnim redom, protkano samim nitima postojanja. Zavladala je veličanstvena tišina. (Odrasli nikada neće razumeti da je to toliko važno!) Činilo se da bi jedan dah vetra sve ugasio, izbrisao sa karte svemira!

Čovek je počeo da jeca, noć je utihnula i Kekonen oseti teret samoće koja ih je okovala. Bi mu teško, neprijatno, želeo je da nešto učini, da uteši Čoveka koji je tražio da mu nacrta ovcu. Bili su sami na čitavom svetu, ma kako ga astronomi prozvali. Nije bilo proroka koji bi udahnuo nadu njihovim svetovima, ruži, ovci.

– Ne sviđa mi se naziv koji ste vi ljudi dali mom svetu: B 612! Mislim da je jedan turski astronom zapazio moju planetu 1909. godine samo jednom, na tren. Morali ste da je nazovete tako obično. Kada se izgovori naziv, deluje hladno. Možete li reći ljudima koji su nekada bili deca da izmisle prikladnije ime za moj svet?

Čovek je izgledao tužno. Kekonen nije poznavao nijednog astronoma, proroka, učini mu se da nijedan njegov prijatelj nikada nije bio dečak! Nikada ranije nije o tome razmišljao!

– Imate pravo. Često nepravedno stvari nazovemo onako kako ne dolikuje njihovoj prirodi. Neoprostivo je nazvati čitav jedan svet brojem! – dade mu Kekonen za pravo.

Čovek je počeo da jeca, noć je utihnula i Kekonen oseti teret samoće koja ih je okovala. Bi mu teško, neprijatno, želeo je da nešto učini, da uteši Čoveka koji je tražio da mu nacrta ovcu. Bili su sami na čitavom svetu, ma kako ga astronomi prozvali. Nije bilo proroka koji bi udahnuo nadu njihovim svetovima, ruži, ovci.

Usred pustinje sedeli su Čovek i on, na tajanstvenoj zemlji suza! Dva nekadašnja dečaka bez nade prevareni sopstvenim godinama. Kekonen položi ruku na rame Čoveka koji je… poželevši da mu bude prijatelj, da budu prijatelji, da jedan u drugome prepoznaju dečake koje su nekada poznavali.

Tako ih je zavila noć. Ujutru, Čovek nije bio na mestu na kome ih je san utešio. Ostalo je malo ulegnuće na mestu na kome je sedeo i jedna plava traka sa njegovog kombinezona, ne veća od brnjice. Kekonen se uzalud okretao okolo u nadi da će ga ugledati. Nije mu znao imena i činilo se neprirodnim da ga doziva. Sunce je već odskočilo rasteravši oluju. Dan je nadirao jarom.

Na pesku je ležala putna mapa sa nacrtanom ovcom! Kekonen je presavi nežno i stavi je u nedra bliže srcu. Bio je usamljen i tužan. Nemoćan poput dečaka. Nemo je zvao dečaka koji je tražio da mu nacrta ovcu.

Podiže pogled ka svemiru ne bi li ugledao njegovu planetu sa ružnim imenom. Samo plavetnilo i nesnosna svetlost žeđi. Čitav svet izgledao je bespredmetan bez Čoveka i njegove ruže. Kekonen nije želeo da plače. Odjednom se osetio kao vrlo ponosan dečak.

NAPISAO: Dušan Prelević Prele

Ovo je samo jedna od mnogo priča u knjizi “Ko želi da živi večno”, koju možete kupiti samo online putem sajta www.dusanprelevic.rs

A ovde možete pročitati neke od već objavljenih priča na našem portalu:

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Slovo o kocki!

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Među njenim nogama i u Božjim rukama

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Džambolaja

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Sve je to boza!

YOU MAY LIKE