Chicago, IL
37°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 32°F
Wind: 6mph SW
Humidity: 58%
Pressure: 30.18"Hg
UV index: 1
11 am12 pm1 pm2 pm3 pm
41°F
43°F
45°F
46°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 4 years ago

By admin

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Komponenta „Autovizija”

Zbog Vašeg velikog interesovanja, nastavljamo sa pričama legendarnog Dušana Prelevića. U novom ciklusu, iz knjige “Ko želi da živi večno” prenećemo nekoliko naučnofantastičnih priča koje je Prele jednom davno objavio u Politikinom zabavniku. Uživajte!

**********

Stakleno zdanje Kompanije prostiralo se u srcu Doline.

Ličilo je na veliku staklenu pečurku i pod sjajnim zracima Sunca, činilo se da pulsira. U Kompaniji, kao uostalom u čitavoj Dolini, radili su mladi stručnjaci – monasi tehnologije Treće civilizacije.

Organizovani u timove, oni su pod kupolom zdanja eksperimentisali s veštačkom inteligencijom, nanotehnologijom, kompjuterskim kalkulatorima X-vrste, rečju, oblasti teško shvatljive smrtnicima. Naravno, najuspešniji od njih delovali su van postojećih naučnih timova, lišeni bilo kakvih ograničenja u svojim istraživačkim pohodima.

Kolege su ih nazivali „monsterima”, što zbog njihove izolovanosti, što zbog briljantnih karakteristika koje su doneli u Kompaniju sa najpoznatijih univerziteta. Ed Malori bio je jedan od njih. Njegova laboratorija nalazila se na prvom podzemnom nivou i pristup su, osim njega, imali još samo direktori Kompanije.

Ed Malori nije bio stariji od trideset godina, nije imao prijatelje, vidljive veze sa devojkama niti hobi. Pristojan, ali zatvoren mlad čovek, čiji je život prolazio u radu, ručkovima u omiljenom japanskom restoranu i ponovo radu u kućnoj laboratoriji. Sajentistički evnuh. Poslednjih godina Kompanija ga je oslobodila svih obaveza u kolektivnim istraživanjima, odobrivši njegov projekat „KOMPONENTA AUTOVIZIJA”.

Malori je za proteklo vreme grozničavo razvijao ideju transmisije inteligencije humanoida ka veštačkoj, ali rezultati su bili nesrazmerni njegovim očekivanjima. U svakom slučaju, Kompanija nije imala primedbi niti su ga u bilo kom smislu požurivali u radu. Večnost je limit za genija, bio je moto Kompanije.

Trenutno, Ed je usmerio energiju na „Komponentu” koju je najzad definisao u obliku sprave ne veće od kutije cigareta. Povezavši je sa ekranom i velikim sistemom T3000, počeo je da nazire rezultat. Istina, sve je još bilo u fazi povoja, ali Ed je osećao da je na pravom putu. Toga dana poneo je „Komponentu” sa sobom da kod kuće nastavi sa poslom.

Uostalom, šta bi drugo radio u prostranom apartmanu koji je odisao samoćom. Svratio je u japanski restoran i sa uživanjem naručio suši. U lokalu je sedelo dosta mladih kolega koje je Ed viđao u prolazu, ali je atmosfera bila akademska, moglo bi se reći. Nije se čuo žamor, razgovor, tako uobičajen u sličnim restoranima, a oni koji su međusobno komunicirali, činili su to tiho i nenametljivo. Konspirativno čak. Posle obeda, Ed se odvezao džipom do apartmana. Za njegove pojmove, džip je bio prilično neudobno transportno vozilo, ali su neka pravila poštovana u Dolini gotovo instinktivno.

Stigavši kući, Ed uključi televizor upravo kada je počela emisija o Alfu, tom nespretnom vanzemaljcu iz garaže. Ed je uživao u putešestvijima dlakavog ljubitelja mačaka u sosu. Nasuvši sebi sok od bundeve, Ed se opusti posle napornog dana. Kasnije, dok se noć već spuštala nad Dolinom, rešio je da nastavi započeti posao iz firme gde je upravo tog prepodneva došao na ideju da reprogramira kola nanokomponente.

Povezao je „Komponentu” sa svojim sistemom. Na ekranu se pojavi belina, zatim Ed učini neophodne radnje i blesnu spektar duginih boja. Potom se slap boja izvitoperi poput talasa. Ed Malori poče da ukucava nove šifre u sistem. Iznenada, na ekranu se pojavi slika dečaka koji trči ka velikom drvetu na prostranoj poljani. Za granu je bila privezana ljuljaška. Edu se prizor učini poznat. Sistem je emitovao prizore na ekranu bez Edove intervencije. Ili je on tako mislio…

Dečak se pope na ljuljašku i pokrenu igračku velikim zamasima. Iznenada, dečak spade sa postolja, Ed mahinalno krenu rukom ka levom kolenu i poče da trlja svoju nogu. Dečak sa ekrana ustade sa zemlje, dok mu je niz levo koleno curio mlaz krvi. Ed oseti slatku jezu, koja mu zajedno sa znojem opkoli telo. Zatim se na ekranu ponovo razliše boje. Ed Malori isključi sistem i ostade zureći u prazan ekran. Bilo mu je potrebno piće.

U velikim gutljajima, progutao je čašu „Džek Denijelsa”, zagledan kroz blindirano staklo prozora. Napolju je video parking, veliki supermarket koji nije radio i usamljenog čoveka sa psom na travnjaku pravilnog geometrijskog oblika. Dolina je disala mirom ukletog mesta.

Ed Malori te večeri više nije aktivirao sistem. Razmišljao je o onome što se desilo, pokušavajući da trezveno, sa primesom naučnog objašnjenja, dođe do realnog zaključka. Docnije, kada ga je san ophrvao, sanjao je prostranu poljanu, ljuljašku koja se pokretala na vetru, detinjstvo, seti se Suzi Kju, njegove prve simpatije iz provincijske zabiti…

Izjutra, Ed je ispod tuša razmišljao o narednim koracima u vezi s „Komponentom”. Rešio je da ništa ne saopšti direktorima Kompanije dok ne proveri sistem na T3000. U sobi, sistem je bio uključen i sa ekrana su ga dočekale dugine boje, izvitoperene poput talasa! Ed je bio siguran da jutros nije uključio sistem. Demontiravši „Komponentu”, Ed je krenuo u Kompaniju.

U laboratoriji je priključio „Komponentu” na T3000 grozničav u iščekivanju reakcije moćnog sistema. T3000 je davao identične podatke poput onih od juče, pre nekoliko meseci… Ni traga od sinoćne projekcije! Čak nije bilo ni nagoveštaja boja!? Uzalud je Ed ukucavao podatke, menjao šifre… T3000 ignorisao je sve pokušaje aktiviranja „Komponente”.

Ed Malori bio je zbunjen. Toga dana preskočio je ručak u japanskom restoranu i odvezao se pravo kući. U apartmanu je sipao veliku čašu burbona i seo ispred kompjutera zureći u prazno. Iznenada, ekran je zasvetleo jarkim bojama. Ed je stegao čašu iščekujući sled događaja. Na ekranu se odvijala ceremonija sahrane Edijevog oca!

Vizuelna retrospektiva bila je identična: stric Isak bio je u istom pohabanom kaputu, tu je bila i Edijeva majka spuštenog pogleda, zatim rabin. Ed Malori sa ekrana, bubuljičavi momak sjajnog pogleda i čvrsto stisnutih vilica, posmatrao je Eda Malorija sa čašom burbona negde u budućnosti, u prostranom stanu u Dolini. Košmar je ispunio sobu. Edi je počeo da plače bez razloga, nesvestan činjenice…

Sistem je još izvesno vreme funkcionisao, zatim se isključio. Ed priđe prozoru. Market nije radio, na parkingu su automobili bili poređani poput domina, a usamljeni čovek sa psom upravo je prelazio ulicu. Edov mozak radio je grozničavo, pokušavajući da svede činjenice, baš kako je bio naučen na studijama, budući da su naučnici njegovog ranga jedino i samo mogli da funkcionišu u svetu brojki, definicija i realnosti. Mašta je bivala ponekad pokretačka snaga mladih genija, ali se ipak docnije sve svodilo na suštu realnost mogućeg.

Napustio je Kompaniju ranije, ponovo na čuđenje kolega. Nesvesno je svratio u japanski restoran. Posmatrao je kolege koji su, po običaju, bili ćutljivi sa blagim osećanjem prezira. On, Ed Malori, imao je u rukama tajnu o kojoj niko od njih nije mogao sanjati! Samo on, na čitavoj planeti posedovao je mogućnost nemogućeg!

Njegova memorija na neobjašnjiv način stupila je u kontakt sa „Komponentom”, realizujući video-zapise PROŠLOSTI!? Čitav život, svi događaji koji su bili pohranjeni u ljudskoj memoriji, mogli su se transformisati u slike.

Je li to samo individualni kontakt Eda Malorija ili je čitav proces neograničen: može li se primeniti u globalnim varijantama?

Sve je to prostrujalo Edovim umom dok je posmatrao pitomi, ali sablasni prizor ispod njegovog prozora. Slikovita reinkarnacija sveta? U isto vreme obuzela ga je neopisiva radoznalost, svestan mogućnosti da poput mentalnog video-rikordera vraća vizuelno sopstvenu prošlost, doživi iznova situacije koje je davno pohranio u sopstvenom sećanju. Mogućnost ponovljenih situacija, za sada nekontrolisano doduše, ali kada bude ovladao sistemom „Komponente”, razmišljao je Ed, možda će biti u stanju da reprodukuje samo prijatne događaje. Iznova uživa u njima.

Ekran se ponovo oglasio. Materijalizovani Ed sada je vodio ljubav sa saradnicom iz Kompanije, koja je izgledala zanosno. To je ujedno bila jedina Edova avantura za vreme delovanja u Kompaniji. Setio se, gledajući njihove zagrljaje, detalja, nesvesno se nasmešivši.

Te noći je Ed dočekao jutro pored ekrana sistema. Saradnici u firmi bili su začuđeni! Ed Malori je zakasnio na posao!? To je bila novost! Gledali su se, krišom misleći koja je to zemaljska sila uspela da ovog produktivnog fanatika zadrži i otrgne mu dragoceno vreme?

Ed to nije primećivao. U laboratoriji je odmah krenuo sa novim šiframa za koje je pretpostavio da će mu omogućiti dalji, dublji, kako bi već formulisao, kontakt „Autovizije”. Noćas je, naime, smislio naziv projekta koji mu se nametnuo. Međutim, ekran i T3000 ostali su „nemi” na sve pokušaje realizovanja virtuelnog fenomena.

Sistem je funkcionisao samo i jedino u njegovom domu.

Čitav dan prošao je u grozničavom iščekivanju odlaska kući i ponovnom kontaktu sa sopstvenom svešću. Napustio je Kompaniju ranije, ponovo na čuđenje kolega. Nesvesno je svratio u japanski restoran. Posmatrao je kolege koji su, po običaju, bili ćutljivi sa blagim osećanjem prezira. On, Ed Malori, imao je u rukama tajnu o kojoj niko od njih nije mogao sanjati! Samo on, na čitavoj planeti posedovao je mogućnost nemogućeg! Naručio je suši. Zatim se uputio ka kući. Parkirao je džip i krajem oka primetio starog gospodina koji je u parku preko ulice šetao svog jedinog četvoronožnog prijatelja. Starost je rob navike, pomisli Ed.

Mahinalno, odmah po ulasku u stan, uključi sistem pokretom kojim ljudi obično uključuju erkondišn ili stereo-uređaj. Ponovio se čitav proces projekcije. Svetlo, treptaji duge, zatim slika. Na ekranu se pojavio stari gospodin sa svojim psom. Podigavši kragnu mantila, rukom pozva ljubimca i krenuše zajedno ka ulici. Kada su zakoračili na kolovoz, ogroman kamion počeo je svoju škripu razbesnelih točkova. Stvorio se niotkud! Pas je instinktom odskočio unazad. Za starog čoveka to je bilo nemoguće. Spolja, kroz prozor dopirala je podmukla škripa točkova. Ed je nesvesno okrenuo glavu ka prozoru. Na ekranu je sve mirovalo.

Dotrčavši do prozora, Ed ugleda kamion i starca koji je ležao u lokvi. Pas je u međuvremenu prišao čoveku i izgubljeno njušio telo. Vozač je sedeo u kabini, glave naslonjene na volan. Sve je bilo gotovo. Ed Malori vrati se ka sistemu.

Izgledalo je sve izgubljeno. Njegov um više nije funkcionisao razumno. Sistem je počeo svoj samostalni život, ako bi se tako moglo reći. Prošlost je prerasla u sadašnjost. Je li na redu budućnost, upitao se Ed? Kako se dogodilo direktno prenošenje smrti bez ikakve intervencije, razumne logike, kojom se služio Ed Malori? Šta to znači za čitav projekat koji je, očito, nastavio svoj put, integralni veštački život, samostalno, svesno, oslobođen tehnoloških stega? Imam li ja, Ed Malori, udela u zbivanjima, projekcijama kojima život dobija svoju silikonsku sadržinu? Gde je greška? Je li u pitanju bila kakva greška, uostalom?

Ed nije nalazio odgovore. Njegove zbrkane konstatacije sustizale su jedna drugu. Ed Malori se odjednom osetio neopisivo starim. Usamljeni čovek bez psa. Ekran se iznenada ugasio bez zvuka. Ed Malori je zapao u očajnički košmarni san. Bez sna. Bila je duboka noć kada se Ed probudio na sofi radne sobe. Trebalo mu je vremena da se priseti svega, nadajući se da je sve bio san.

Ekran je emitovao svoju projekciju tuđih života. Ed ugleda sebe na svetlećem kvadratu prijemnika. Bio je sed i nalazio se u velikoj ovalnoj sobi na čijim zidovima su bili ugrađeni ekrani velikih dimenzija. Sa ekrana ga je posmatrala porota staraca. Ed Malori sedeo je u sredini na prostoj stolici. Starac sa srednjeg ekrana čitao je nerazumljivu presudu. Govorio je o mentalnoj konstrukciji prošlosti i (tadašnjosti?) sadašnjosti. Neovlašćenom spoju Edove naučne zloupotrebe tehnologije i mentalnog uticaja na vitalne događaje Zajednice. Zatim je vrhovni sudija izrekao: Proterivanje iz Zajednice!

Sledeća slika bila je prikaza Eda Malorija pokraj velike vatre. Bila je noć i oko njega su čučali njegovi saplemenici Navaho Indijanci. Ed je prihvatio veliku lulu iz ruku najbližeg brata. Čuo je svoj glas kako govori o potrebi očuvanja Velikih jezera. O brizi koju kod njega izaziva pojava Vatrenog konja koji ide na plamen. Sedokose glave starijih saplemenika klimale su odobravajuće. Ed Malori sa ekrana, prosledi kalumet dalje. Zatim se ekran ugasi. Utihnu život „Autovizije” Eda Malorija.

Začudo, Ed oseti olakšanje! Znači, to je sudbina koju mu je život namenio. Reinkarnacija dostignuta paragrafima budućeg sveta u kome će on, Ed Malori, biti prognanik Treće civilizacije?

Osetio je izvesno zadovoljstvo zbog spoznaje svoje budućnosti. Šta ako prekine projekat o kome još uvek niko ništa nije znao? Te noći, Ed Malori doneo je odluku! Uništivši sve šifre, spalivši novonastala kola, sledećeg jutra Ed je zaprepašćenim direktorima uručio svoj otkaz.

Izašao je ozaren i čist iz Kompanije. Poslednji put viđen je u svom džipu na auto-putu koji je vodio kroz pustinju ka Stenovitim planinama. U oblasti u kojoj su živeli poslednji preživeli pripadnici Navahoa.

NAPISAO: Dušan Prelević Prele

Ovo je samo jedna od mnogo priča u knjizi “Ko želi da živi večno”, koju možete kupiti samo online putem sajta www.dusanprelevic.rs

A ovde možete pročitati neke od već objavljenih priča na našem portalu:

PRELETOVA NAUČNA FANTASTIKA: Morski dečak

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Slovo o kocki!

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Među njenim nogama i u Božjim rukama

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Džambolaja

DUŠAN PRELEVIĆ PRELE, IZABRANE PRIČE: Sve je to boza!

YOU MAY LIKE