Chicago, IL
30°
Clear
6:55 am7:00 pm CDT
Feels like: 21°F
Wind: 12mph WSW
Humidity: 59%
Pressure: 30.06"Hg
UV index: 0
1 am2 am3 am4 am5 am
30°F
30°F
30°F
30°F
30°F
TueWedThuFriSat
54°F / 30°F
39°F / 27°F
36°F / 32°F
41°F / 30°F
36°F / 28°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

INTERVJU, VLADIKA MAKSIM: Nema govora o otcepljenju američkih eparhija i pripajanju nekom drugom, neće nas zaustaviti medijski manipulanti, kojih ima i među sveštenicima!

Važno je reći da važeći crkveni Ustav u Americi već dve decenije uopšte ne primenjuje Kanadska eparhija, a ni ona novoosnovana u Južnoj Americi. Taj Ustav se poštuje samo u SAD, te je logično bilo da se to dokumentuje i u samom Ustavu. Zašto bi tri eparhije u SAD nosile ime „Srpska Pravoslavna Crkva“, a one u Kanadi i Južno-centralnoj Americi to ne mogu, dok istovremeno ni po kojoj osnovi ne učestvuju u životu Crkve u SAD…?

Vladika zapadnoamerički Maksim (Vasiljević), ako je suditi po napisima u štampi, najkontroverzniji je velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve. Ne ustručavajući se da misli mimo “glavnog toka” i da te misli javno obrazlaže, prilično često je meta napada konzervativaca, kako u crkvi, tako i van nje. Njegovim se imenom i stavovima bave mediji, crkveni Sabori, a nedavno je bio povod prilično oštre prepiske patrijarha Irineja i umirovljenog vladike Atanasija (Jevtića).

U poslednjih godinu dana pojedinci su ga osuđivali zbog ekumenizma, separatizma, darvinizma, istočnog papizma (podrške Vaseljenskom patrijarhu), a stigao je da se otvoreno suprotstavi i državnom vrhu na čelu sa predsednikom Vučićem zbog njegove politike na Kosovu, i politike generalno.

Intervju sa jednim od mlađih srpskih vladika (rođen 1968.godine u Foči) vodili smo neposredno nakon centralne eparhijske (zapadnoameričke) proslave 800 godina autokefalnosti SPC, organizovane u Parohiji u San Gabrijelu, jednoj od najstarijih u celoj Americi.

Vladiko, jednom prilikom izjavili ste kako smatrate da u takvim prilikama treba slaviti jedinstvo, a ne “nekakvu nezavisnost”. Na šta ste konkretno mislili?

-Sticanje autokefalije se u istoriji uvek razumevalo kao prepoznavanje duhovnog sazrevanja jedne pomesne Crkve u njenom uzdizanju do ravnopravnog učesnika u svesvetskom zbivanju spasenja, kao i brizi za Crkvu po svoj vaseljeni. Autokefalnost ukazuje na punu samostalnost jedne crkvene celine u pogledu izbora episkopata i uređenja ukupnog crkvenog života, no ona je istovremeno i poziv na šire crkveno jedinstvo. „Nezavisnost“ nije crkveni termin nego sekularni. Mi smo i kao hrišćani i kao Crkve upućeni jedni na druge, a ne na sebe. Autarkičnost je greh i u eklisiologiji, a ne samo u biblijskoj antropologiji. Uostalom, Sveti Sava je svojom crkvenom i diplomatskom delatnošću najbolje pokazao dublji smisao autokefalnosti: ubrzo po njenom dobijanju, krenuo je u uspostavljanje veza sa svim pomesnim Crkvama, od Nikeje, Soluna i takoreći cele Vizantije, preko Jerusalima i Svete Zemlje, do Aleksandrije, Egipatske pustinje sa Sinajskim manastirom, ne isključujući snažne i iskrene veze za zapadnom crkvom. Nema te dimenzije koju Sava nije preporodio, te „ovaj pak blagočestivi arhiepiskop i kraljevstvo obnovi i osvešta u srpskoj zemlji“, kako je 1252. godine zapisao Episkop Teofil uz prepis Krmčije Svetoga Save.

800 GODINA: Liturgija u crkvi Svetog Save San Gabrielu (Kalifornija)

„Nezavisnost“ nije crkveni termin nego sekularni. Mi smo i kao hrišćani i kao Crkve upućeni jedni na druge, a ne na sebe. Uostalom, Sveti Sava je svojom crkvenom i diplomatskom delatnošću najbolje pokazao dublji smisao autokefalnosti: ubrzo po njenom dobijanju, krenuo je u uspostavljanje veza sa svim pomesnim Crkvama, od Nikeje, Soluna i takoreći cele Vizantije, preko Jerusalima i Svete Zemlje, do Aleksandrije, Egipatske pustinje sa Sinajskim manastirom, ne isključujući snažne i iskrene veze za zapadnom crkvom.

Vladika Maksim

Tako je i naša proslava u San Gabrijelu u Kaliforniji praktično bila susret pomesnosti sa univerzalnošću, susretanje jedne srpske eparhije sa vaseljenskim Pravoslavljem. Mi smo svesni svoga mesta u okvirima pravoslavnog sveta i taj realizam nas čini budnim i odgovornim. Prema ustaljenom poretku, kada su na jednoj proslavi prisutni poglavari pravoslavnih jurisdikcija (kakvih u Americi ima više), tada se služi prema poretku diptihâ, što će reći da načalstvuje (predvodi službu) predstojatelj najstarije pravoslavne jurisdikcije. U subotu je to bio Mitropolit Josif iz Antiohijske Crkve (treća po redu u pravoslavlju), a kada je pristigao za nedeljnu liturgiju načalstvovao je arhiepiskop Elpidofor iz Vaseljenske patrijaršije. On je svima preneo čestitku Vaseljenskog patrijarha povodom srpske autokefalnosti, a i drugi predstavnici crkava su preneli pozdrave svojih predstojatelja (antiohijskog, ruskog, rumunskog itd.). U subotu su pojali bogoslovi Prizrenske bogoslovije po starom srpskom napevu (pevničko pojanje), dok je u nedelju bilo polifono pojanje hora iz jedne od naših parohija.

JEDINSTVO U BOGU: Vladike iz nekoliko autokefalnih crkava prisustvovale proslavi

I još da neskromno dodam da sam još 2016. godine sastavio predlog – obrazloženje našem Saboru arhijereja da Srpska Crkva 2019. godine proslavi 800 godina svoje autokefalnosti. Taj predlog za odluku je Saboru podneo episkop žički Justin, što je Sabor jednoglasno usvojio. Takođe, na moj predlog Veću Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, 2015. godine, odlučeno je da ova ustanova u saradnji sa Sinodom pripremi međunarodni Simposion posvećen našem jubileju koji je održan u decembru 2018. i kojim je otpočelo praznovanje ovog jubileja u našoj Crkvi.

Nekoliko hramova u Zapadnoameričkoj eparhiji je sa mojim blagoslovom i instrukcijama oslikano sa najvažnijim scenama iz života Svetog Save. U najboljoj kalifornijskoj vinariji, čiji je vlasnik srpskog porekla g. Božidar Kvin, ova Eparhija je proizvela crveno vino po imenom “Autocephaly 1219-2019” koje se služilo tokom proslave.

VINO U SLAVU PODVIGA SVETOG SAVE: Vladika Maksim i Božidar Kvin

Iz tog duhovnog jedinstva, da se nadovežem na prethodno pitanje, izvire i reč sabornost, čini mi se veoma značajna kada govorimo o srpskom narodu i njegovoj crkvi. Koliko smo izgubili od te sabornosti u proteklim teškim vremenima. I šta učiniti da je ponovo vratimo, da se više ne delimo po ovim i onim osnovama? 

-Biće da je sabornost najskuplja pravoslavna reč. Crkva je po prirodi saborno-katoličanska. „Sabornost“, pak, kao društveni koncept posebno su naglašavali slovenofili u 19. veku, videći u Crkvi više jedno “harizmatično društvo” a manje “telo Hristovo”. Sabornost ili celina ne sme da bude nauštrb pojedinca ili ličnosti. Srbima je potrebna sabornost kao uređeni život sa poštovanjem institucija, ali uz uvažavanje ličnih harizmi. Temeljni problem svake zajednice sastoji se u tretiranju pojedinca. Pojedinac ne sme predstavljati deo neke svete celine da bi se mogao prineti na žrtvu Molohu društva. Za antičku filosofiju jedinstvo i totalitet bića – čega je pojedinac samo deo – predstavlja najveću vrednost. Platon nam ovo jasno stavlja do znanja kada kaže: „celina nije stvorena zbog tebe, već si ti stvoren zbog nje“. Međutim, kao što ističe apostol Pavle, crkvena zajednica (on ima u vidu evharistijsku zajednicu) mora da potvrđuje i osvećuje ne samo totalitet i celinu, nego i posebnost njenih članova.

UVAŽENE ZVANICE: Vladika istočnoamerički Irinej i diseldorfsko-nemački Grigorije

Pastirski rad u duhu sabornosti je veliki krst, s obzirom da stalno prolazite kroz osporavanje i kritiku. No to nije ništa novo. Živeći u vreme ne samo trajne dogmatske krize (origenizam, monoenergitstvo itd.) nego i političke krize povezane sa ekspanzijom muslimana na Bliski istok, moj svetitelj zaštitnik Maksim Ispovednik (580-662) tokom celog života je trpeo optužbe i klevete kako po pitanju vere tako i života. Čak je bio optužen da je izdao Egipat, Aleksandriju i Afriku Saracenima, kao i da je bio saučesnik u zaveri egzarha Grigorija u Kartagini. Naravno, optužbe su iznošene bez ikakve evidencije i dokaza o njegovoj uključenosti u bilo kakve zavere.

MOLITVA U DOBA KRIZE: Ručak u blagovaonici crkve Svetog Save u San Gabrielu

Usled neobaveštenosti ljudi su postali nepoverljivi i skloni da zaborave dobročinstva. Bio sam preneražen kada je jedan sveštenik na saboru u Novoj Gračanici napao jednog episkopa koji ga je svojevremeno rukopoložio za sveštenika, iako je imao razloga da ga ne rukopoloži. I taj sveštenik me je podsetio na lik iz Jevanđelja koga je Hristos iscelio, a koji ga je posle toga pljuvao na putu ka Golgoti.

Nedavno se, a posle Sabora u Čikagu (manastirima Nova Gračanica i Sveti Sava u Libertivilu), povela polemika oko promene Ustava, tačnije onog njegovog dela u kome je promenjeno ime naše Crkve/Eparhija na ovim prostorima iz „Srpska Pravoslavna Crkva u Severnoj i Južnoj Americi“ u „Srpske Pravoslavne Eparhije u SAD“. Neki su zamerili i iskazali bojazan što se u tom imenu više ne pominje Srpska pravoslavna crkva…

PRAVOSLAVLjЕ NE POZNAJE GRANICE: Tomas Endrju, zamenik Episkopa Aljaske

-Ne želim da automatski osudim one koji su pogrešno tumačili ovaj postupak u duhu teorije zavere iako me ta lakovernost kod dela javnosti često rastuži. Usled neobaveštenosti ljudi su postali nepoverljivi i skloni da zaborave dobročinstva. Bio sam preneražen kada je jedan sveštenik na saboru u Novoj Gračanici napao jednog episkopa koji ga je svojevremeno rukopoložio za sveštenika, iako je imao razloga da ga ne rukopoloži. I taj sveštenik me je podsetio na lik iz Jevanđelja koga je Hristos iscelio, a koji ga je posle toga pljuvao na putu ka Golgoti.

TEORIJE ZAVERE OKO PROMENA IMENA: Vladike na Saboru u Libertivilu

Važno je reći da važeći Ustav u Americi već dve decenije uopšte ne primenjuje Kanadska eparhija, a ni ona novoosnovana u Južnoj Americi. Taj Ustav se poštuje samo u Sjedinjenim Američkim Državama, te je logično bilo da se to dokumentuje i u samom Ustavu. Zašto bi tri eparhije u SAD nosile ime „Srpska Pravoslavna Crkva“, a one u Kanadi i Južno-centralnoj Americi to ne mogu, dok istovremeno ni po kojoj osnovi ne učestvuju u životu Crkve u SAD?

Vladika Maksim

Verujem da je odličan odgovor na Vaše pitanje dao sveštenik o. Vasilije Vranić. Nedavno sam i ja o tome davao objašnjenje koje bih sažeo na sledeći način…Ne postoji nijedan službeni akt Svetog Arhijerejskog Sabora naše Crkve kojim je bilo kada proglašen crkveni entitet ili telo pod imenom „Srpska Pravoslavna Crkva u Severnoj i Južnoj Americi“. Sabor je od početka do danas osnivao eparhije po raznim oblastima. Naziv ili ime crkvenog entiteta koji postoji na dva američka kontinenta uvek bio vezan za Ustav kao dokument koji reguliše rad episkopâ, eparhija, parohija i ostalih tela. Dokle god se važenje tog Ustava teritorijalno odnosilo na određene teritorije logično je bilo da se u Ustavu pominje data oblast (isprva Eparhija Američkokanadska, potom Srpska Crkva u SAD i Kanadi, a od 2008. godine „krovni naziv“ SPC u Severnoj i Južnoj Americi). Važno je reći da važeći Ustav u Americi već dve decenije uopšte ne primenjuje Kanadska eparhija, a ni ona novoosnovana u Južnoj Americi. Taj Ustav se poštuje samo u Sjedinjenim Američkim Državama, te je logično bilo da se to dokumentuje i u samom Ustavu. Zašto bi tri eparhije u SAD nosile ime „Srpska Pravoslavna Crkva“, a one u Kanadi i Južno-centralnoj Americi to ne mogu, dok istovremeno ni po kojoj osnovi ne učestvuju u životu Crkve u SAD? Poznato je, takođe, da ni u jednoj drugoj oblasti na kojoj se prostire Srpska Crkva ne postoji entitet koji se naziva „Srpska Pravoslavna Crkva“. Svuda, kako u otadžbini tako i u rasejanju, postoje samo srpske pravoslavne Eparhije date oblasti. Prema tome, mi smo sproveli odluku Svetog Arhijerejskog Sabora iz 2018. godine koji je odobrio, obratite pažnju na formulaciju, „teritorijalno ograničenje Ustava SPC u Severnoj i Južnoj Americi isključivo na srpske pravoslavne eparhije u Sjedinjenim Američkim Državama“.

Da li je ipak bilo neophodno menjati ime Crkvi/Eparhijama u Americi?

-Ponavljam da ime nije promenjeno nego je promenjen samo „krovni naziv“ za crkveni entitet na koji se odnosi naš Ustav. Sasvim je jasno da ne možete Ustav zamišljati da pokriva dva kontinenta kada se njegove odredbe poštuju samo u SAD. Ustav nije sakralni nego organizacioni dokument koji definiše okvire u kojima se kreće Crkva, između ostalog, i u određenom vancrkvenom kontekstu. Različiti status Crkve u pojedinim društvima utiče i na unutarcrkvenu organizaciju i zbog toga je apsurdno da npr. Eparhija u Brazilu i ona u SAD imaju isti ustav. Nema nikakvog izdvajanja ili težnje ka pripajanju tuđoj jurisdikciji. Naši episkopi i sveštenici u SAD bez prestanka svedoče o svom hrišćanskom i srpskom identitetu. U našim Eparhijama i među velikom većinom sveštenstva u kom plamti žar služenja, primetna je sloboda i blagodat Božija.

Sveukupna delatnost naše Crkve u Americi služi srpskoj časti i ugledu jer je jedino Crkva izvan svih ideoloških predrasuda i političkih ograničenja. Svesni svoga vladičanskog dostojanstva, koje više potiče iz služenja narodu nego iz moći, episkop Longin, episkop Irinej i ja nastojimo da objedinjujemo razdeljeno i da prevazilazimo političke posledice dubokih srpskih deoba. Episkope Longina, Irineja i moju malenkost na tom putu neće zaustaviti medijski manipulanti, kojih, nažalost, ima i u svešteničkom činu.

Nema nikakvog izdvajanja ili težnje ka pripajanju tuđoj jurisdikciji. Naši episkopi i sveštenici u SAD bez prestanka svedoče o svom hrišćanskom i srpskom identitetu.

Taj detalj oko promene imena doveden je u vezu sa odlukama Kritskog Sabora, na kome je Vaseljenska patrijaršija nanovo položila pravo na upravljanje crkvama u tzv. Varvarskim zemljama/narodima pozivajući se na 4. Vaseljenski sabor 451. godine u Halkidonu, iz čega sledi da treba da postoji samo jedna Pravoslavna crkva u Americi, u kojoj bi bili svi: Srbi, Grci, Rusi, Arapi, Jermeni, Gruzini…Ima li osnova da se povezuju ove dve stvari/događaja/čina?

-To dvoje se samo u mašti pojedinaca može dovesti u vezu (a vidim da ima takvih sa vrlo bujnom maštom). Koliko mi je poznato, Vaseljenska patrijaršija nije zvanično saopštila da u praksi primenjuje svoje tumačenje 28. kanona Halkidonskog sabora. Ona svoje tumačenje čuva za sebe jer da ga primenjuje tada bi nastupio problem. Međutim, jedno su želje a drugo su mogućnosti. Štaviše, ista ta Vaseljenska patrijaršija je inicirala da se pitanje dijaspore rešava saborno, a ne unilateralno. Plod toga je dokument o dijaspori Svetog i Velikog Sabora usvojen i pre Krita i na samom Kritu. Kada pročitate taj dokument videćete da on ne sadrži sporne elemente, a najmanje primese tobožnjeg istočnog papizma ili nečeg slično tome. On upućuje na sinergijsko delovanje Crkve i onemogućava bilo čija jednostrana rešenja. .

Koliko mi je poznato, Vaseljenska patrijaršija nije zvanično saopštila da u praksi primenjuje svoje tumačenje 28. kanona Halkidonskog sabora. Ona svoje tumačenje čuva za sebe jer da ga primenjuje tada bi nastupio problem. Štaviše, ista ta Vaseljenska patrijaršija je inicirala da se pitanje dijaspore rešava saborno, a ne unilateralno

GOVORIO O JEDNOJ PRAVOSLANOJ CRKVI U AMERICI: Sveti Vladika Nikolaj Velimirović

Međutim, ako ćemo da budemo iskreni, tada treba da se setimo da je o budućoj jednoj Crkvi u Americi govorio još pre skoro 70 godina Episkop Žički Nikolaj dok je boravio u SAD

Međutim, ako ćemo da budemo iskreni, tada treba da se setimo da je o budućoj jednoj Crkvi u Americi govorio još pre skoro 70 godina Episkop Žički Nikolaj dok je boravio u SAD. Obratite pažnju šta je on napisao: „Možda nije daleko vreme kada će u Americi biti stvorena jedna Pravoslavna Crkva Amerike, u kojoj će se ujediniti svi pravoslavni narodi Amerike. To će biti jedinstvena Pravoslavna Crkva sa jednim centrom i sedištem crkvene vlasti u Americi. Primećujem i sada kod pojedinih pravoslavnih naroda ovde, takvu težnju i takvo raspoloženje… Kada, Božjim Promislom, dođe i sazri vreme za ostvarenje jedinstva, biće to radost mnogih. Ne sumnjam da će velikodostojnici i poglavari naših Crkavâ, Evrope, Azije i Afrike, rukovođeni mudrošću Svetoga Duha, pokazati ljubav i razumevanje, dajući saglasnost i blagoslov za uspostavljanje jedne nove sestrinske Crkve u Americi“. Što se nas tiče, dodao je negde drugo Episkop Nikolaj, „mi Srbi želimo da to (stvaranje jedne autokefalne Crkve u SAD) gurnemo što dalje u budućnost… Ali SPC treba da je dalekovidna, i da misli o budućnosti svoga naroda u ovoj zemlji“ (Nikolajevo pismo Episkopu Dionisiju od 27. 8. 1951, kao i pisma drugim licima tog vremena, zatim njegov govor na VII Crkveno-narodnom Saboru u Libertivilu 1952, i njegov članak u Sabrana Dela, knj. XIII, str. 578, Himelstir 1986).

Dakle, ta tema jedinstvenog delovanja Pravoslavne Crkve u Americi nije od juče, niti je nju nametnula sadašnja generacija episkopa i sveštenika, nego su o njoj, kao što vidite, na vrlo delikatan i otvoren način razmišljali i svetitelji, najveći srpski crkveni umovi. Verujem da je delovanje sadašnjeg srpskog episkopata u Americi na liniji stava Sv. Vladike Nikolaja, tog najsvestranijeg srpskog kulturnog pregaoca među episkopima XX veka, ali i celokupne naše Crkve. Istovremeno, mi sledimo opredeljenje naše Crkve da kritski stav o dijaspori primenjuje na pravilan način.

Kako se Vi izjašnjavate i razmišljate po pitanju odluke Kritskog sabora i odnosa Vaseljenske patrijaršije prema crkvama „u rasejanju“? 

-Na Svetom i Velikom Saboru na Kritu nije bilo govora o bilo kakvim pretenzijama Vaseljenske patrijaršije prema dijaspori. Niko nije izneo bilo kakav prigovor. Usvojen je dokument koje su još pre samog Sabora potpisale sve pomesne autokefalne Crkve, uključujući i Srpsku, da se organizacija Crkve u dijaspori postavi na predanjskim osnovama. Oni koji se na Predanje pozivaju samo onda kada im odgovara za trenutne potrebe treba da se pitaju zašto i pitanje dijaspore ne stavljaju u svetlost Predanja.

DOBA JEDINSTVA I RAZUMEVANJA; Grčke i ruske vladike u Njujorku 1921.godine

Treba dobro poznavati istoriju Crkve. Ideja uređenja dijaspore i slično nije nova. Mi smo nedavno objavili na engleskom jeziku dokumenta Svepravoslavnog sabora iz 1923. godine na kome je učestvovao mitropolit Gavrilo Dožić, potonji srpski patrijarh, koji je sa uvažavanjem govorio o Vaseljenskoj patrijaršiji poštujući je kao prvu među ravnima, rekavši na kraju skupa: „Možemo zaista i bez ustručavanja danas da kažemo da velika moralna snaga Pravoslavne Crkve koja je prisutna u odnosima između autokefalnih crkava i budući utelovljena u prvoprestolnoj crkvi Konstantinopolja predstavlja čvrst temelj na osnovu koga Pravoslavlje sija u svoj svojoj slavi i lepoti“. Slično je mislio i Vladika Nikolaj kada je 4. novembra 1948. čestitao grčkom arhiepiskopu Atinagori njegov izbor za Vaseljenskog patrijarha pa je napisao: „Naoružani svim neophodnim duhovnim oruđem, bićete sposobni, uveren sam, da u realnosti budete Vaseljenski patrijarh, što znači: misleći, moleći se i brinući o Pravoslavlju uopšte, a ne samo o maloj zajednici u Carigradu“. Mislim da je to prava mera i da je to put kojim Vaseljenska patrijaršija treba da nastavi da hodi: da koordiniše delatno svepravoslavno svedočenje radi spasenja ovoga sveta koji vapi za Istinom.

Verujem da je dotični vladika bez zle namere želeo da odbrani izvesne svoje stavove ali je, što zbog previda, što zbog neinformisanosti, došlo do nesporazuma. Ja sam insistirao, što i danas činim, na tome da mi saslužujemo (služimo Liturgiju) sa svima sa kojima smo do sada sasluživali i to i danas odgovorno tvrdim a i primenjujem

Vas je jedan vladika iz Srbije optužio zbog javnog poziva vernicima i sveštenicima da bez straha saslužuju sa sveštenicima svih pravoslavnih eparhija, uključujući i Carigradsku… Šta je bila smisao tog poziva?

-Verujem da je dotični vladika bez zle namere želeo da odbrani izvesne svoje stavove ali je, što zbog previda, što zbog neinformisanosti, došlo do nesporazuma. Ja sam insistirao, što i danas činim, na tome da mi saslužujemo (služimo Liturgiju) sa svima sa kojima smo do sada sasluživali i to i danas odgovorno tvrdim a i primenjujem. To je pokazala i naša proslava autokefalnosti pre neki dan. Osim toga, i njegov i moj stav na neki način je opravdao Sveti Arhijerejski Sabor naše Crkve kada je u posebnom saopštenju o Ukrajini rekao: „Naša Crkva je, podrazumeva se, u opštenju i sa svim ostalim kanonskim Pravoslavnim Crkvama“. Dakle, ništa drugo i drugačije ni ja nisam tvrdio, a izgleda da se i on naposletku s time složio.

JEDNA OD NAJSTARIJIH U SAD: Crkva Sv. Save u Libertivilu, sagrađena rukama Svetog Mardarija

Među episkopima su mogući nesporazumi, ali je važno da se oni razreše na miran način, uz poštovanje i bratsku ljubav. Kada je 1938. godine došlo je do izbora novoga patrijarha Srpske Crkve, te je izabran mitropolit dr Gavrilo Dožić, tada kao odraz trzavica u Crkvi (u vezi borbe protiv Konkordata) u izborom Saboru nisu iz protesta učestvovali petorica episkopa: dr Nikolaj Velimirović, dr Irinej Đorđević, dr Georgije Zubković, dr Tihon Radovanović i Miron Nikolić (poslednja dvojica su bili i bolesni). Nemojmo da na crkvena zbivanja gledamo idilično, nego ih posmatrajmo kao poprište slobode i odmeravanja stavova i mišljenja. Odnosi patrijarha Gavrila i Vladike Nikolaja su u jednom trenutku dostigli kritičnu tačku, ali su oni, posredstvom prijatelja, avgusta 1940. uspeli da izglade nesporazum. Primeri razmirica među episkopima mogu biti veoma poučni. O tome dosta možete saznati u knjizi Episkopa Atanasija (Jevtića) „Patrologija”, a za našu istoriju, na primer, u knjizi Episkopa Save Vuković, “Srpski jerarsi”.

Zamereno Vam je i poređenje (ne)kanonskog dobijanja autokefalnosti naše i Ukrajinske crkve, u oba slučaja ukazom Vaseljenskog patrijarha. Mogu li se ta dva slučaja porediti, s obzirom na protok vremena i okolnosti?

-Po pitanju naše autokefalnosti moj stav se u potpunosti podudara sa zvaničnom crkvenom istoriografijom. O toj temi sam pisao kao naučnik, a ne kao ideolog. Ideološki manir je, nažalost, odlika tretiranja ovog pitanja danas. Nisam poredio ta dva slučaja ad litteram nego sam istakao da u oba slučaja budućnost daje sud o pojedinačnim istorijskim potezima. Ma koliko bili ubeđeni u svoja gledišta, treba da budemo spremni da nas Božiji sud može iznenaditi, pa i demantovati. Pomenuo sam da je protiv našeg sticanja autokefalnosti bilo nekih prigovora u 13. veku (kao, uostalom, i protiv našeg uzdizanja na stepen patrijaršije u 14. veku), ali budućnost je pokazala da je to bilo neopravdano. Štaviše, darovana autokefalija Srpskoj Crkvi je bila blagoslov za kako za naš narod tako i za ukupno Pravoslavlje. Po pitanju novijih dešavanja na svepravoslavnom nivou želeo sam da kažem da data kriza, promislom Božijim, može da dovede i do dubljeg jedinstva i pomirenja. Kao što vidite, moj stav je bio i ostao pomirljiv, nepristrasan, a  sud o njegovoj ispravnosti daće budućnost. Govorio sam o tome u nadi da i kod drugih postoji neophodan stepen razumevanja i otvorenosti za malo drugačiji ugao posmatranja. Od pojedinih sam pogrešno shvaćen, ali verujem da će najnovije inicijative na svepravoslavnom nivou dovesti do željenog raspleta.

I DALJE OKUPLJA PRAVOSLAVNE SRBE: Crkva Svete Trojice u Butu, Montana

U SLEDEĆEM NASTAVKU: O rešenju kosovske krize i politici vlade Srbije / Sukobu vladika sa predsednikom Vučićem / Crkvenim službama na engleskom i očuvanju jezika / Polemici oko Darvinove teorije / “Smeni” sa mesta profesora Bogoslovije u Beogradu / Prepisci patrijarha Irineja i vladike Atanasija / Širenju pravoslavlja među Indijancima / Odnosu države prema dijaspori i drugim temama…

Razgovarao: Antonije Kovačević Foto: Eparhija zapadnoamerička, Wikipedia, Goran Pikula

YOU MAY LIKE