Connect with us

intervju

INTERVJU, SMILJANA NEDIĆ, NOVA GLUMAČKA ZVEZDA: Prvo Zona Zamfirova u Čikagu, a posle može i Holivud

Published

on

Poznajem mnogo Srba koji se bave raznim poslovima u Americi i veoma su uspješni. Ovo je zemlja šansi. Za većinu ovih koji rade u kafićima ili sa kamionima to predstavlja prvu stepenicu na putu ka snovima. Svaki posao koji se radi pošteno je za ponos, bez obzira koji

Smiljana Nedić, mlada glumica iz Republike Srpske koja će za nekih mesec dana zablistati u ulozi Zone Zamfirove u istoimenoj predstavi Srpskog pozorišta u Čikagu pleni lepotom, to je nesporno na prvi pogled. Ali samo dok ne progovori. Tada se pred Vama ukaže jedna šarmantna, duhovita i nadasve hrabra devojka koja je sa svega 23 godine odlučila da iz korena promeni život i otisne se preko bare, u beli svet, gde pokušava da ostvari snove. Ah, puste snove, holivudske, na prvi pogled daleke. Možda za nekog drugog. Smiljana ima plan i kako da ih ostvari. Korak po korak.

A prvi na tom njenom putu je glavna uloga u vanvremenskom klasiku Stevana Sremca, čiju ćemo premijeru gledati 7.juna u režiji Slavice Petrović. Dok se zavesa ne digne, naša Smiljana vredno radi, preko dana u jednom restoranu gde zarađuje za život, a onda noću žuri na probe. Je li teško, pitamo je. Jeste, kaže. Ali ništa nije nemoguće kada čovek ima cilj…A Smiljana ga ima, još kako.

Otkud gluma…? Ko su ti bili uzori, koje si filmove i serije gledala, zbog kojih si glumaca i glumica poželela da i ti postaneš to isto?

Ljubav prema glumi se rodila još u djetinjstvu. Sjećam se kako sam po kući i u društvu oponašala razne likove i uživala u tome. Još kao mala sam se priključila dramskoj sekciji, a prvu ulogu sam dobila sa 6 godina, glumila sam advokata u “Ožalošćenoj porodici”. I bila sam presrećna. Što se tiče filmova i serija, u mlađim danima sam voljela da gledam tinejdžerske filmove i serije, strane i domaće, ali vremenom su se moja interesovanja proširila i na ozbiljnije žanrove. Što se uzora tiče, poštujem naše velikane, sa kojima bih voljela da sarađujem. Na žalost, sa jednim od onih koje sam najviše cenila nikada neću biti u prilici da glumim. To je pokojni Nebojša Glogovac.

VIDIMO SE NA PREMIJERI: Smiljana kao Zona Zamfirova i Jovan Aleksić kao Mane

Završila si Akademiju u klasi Ljiljane Blagojević…Da li si pre nego što si postala njena štićenica gledala Ljilju u pozorištu, na TV, filmu, koje su ti njene uloge ostale u pamćenju? Kako je bilo glumački stasavati pored velike glumice, šta si upamtila sa njenih predavanja…?

Da, ponosno mogu da kazem da sam završila Akademiju u klasi Ljiljane Blagojević. Nisam je gledala u pozorištu, gledala sam filmove u kojima je glumila još dok nisam ni slutila da ću jednog dana biti njena učenica. Kad sam je upoznala bila sam toliko fascinirana da sam kopala i rukama i nogama dok nisam pronašla i odgledala sve, ali baš sve filmove u kojima je glumila. Svaka njena uloga je malo čudo. Za glumu je zaista potreban talenat, sposobnost, profesionalnost a ona ima i mnogo više od toga. Da je ne poznajem, posle pogledanog filma “Nož” i serije “Budva na pjenu od mora” nikada ne bih pogodila da se iza uloga Rabije i Nađe krije ista osoba. Ta njena sposobnost za transformaciju je neverovatna, uz sve ostale vrline. Sto se tiče mog glumačkog stasavanja, u početku sam bila strašan tremaroš, posle sam se malo opustila. Mada, pred Ljiljom sam do kraja studija uvek imala tremu. Ona nije bila samo naš profesor, nego i vodič kroz život. Osim što je veliki glumac, još je veći čovjek.

Često si igrala klasike, ali i Nušićeve drame…Koja ti je omiljena drama a koja uloga? Je li komedija tvoj omiljeni žanr?

Teško je izdvojiti neku kao omiljenu, jer se u svaku ulogu uživim toliko da mi svaka prija i ispunjava me. Komedija nije moj omiljeni žanr, ali volim da kod ljudi izazivam smeh.

Kako se desila Zona, kako si dobila ulogu u predstavi…

Pa desilo se tako što je Ljilja Blagojevi dolazila u Čikago i znajući da sam i ja tamo, javila mi se. Tom prilikom me je upoznala sa Slavicom (Petrović, prim.aut), rediteljkom predstave ,,Zona Zamfirova”. Posle par dana Slavica me je pozvala da se pridružim Srpskom pozorištu u Čikagu. Tako je i bilo, da bih na moju neviđenu sreću uskoro dobila glavnu ulogu u predstavi.

Jesi li gledala film “Zona zamfirova” i ko je na tebe ostavio najjači utisak?

Naravno da sam gledala film. To je, kako kažu, i najgledaniji srpski film svih vremena. Najjači utisak na mene su ostavili Zona i Mane, njihova istrajnost i naravno ljubav koja pobjeđuje sve razlike među njima.

LEPOTA ĆE SPASITI SVET: Smiljana Nedić kao živi dokaz da je Dostojevski bio u pravu

Dobar deo onoga što se danas smatra modernim ponašanjem i razmišljanjem doživljavam kao izopačeno. Odrasla sam u patrijarhalnoj sredini i meni svakako prijaju uloge klasičnih, običnih djevojaka. Moderno vreme ne isključuje obične djevojke. Klasika i “običnost” nikada ne izlaze iz mode

Kao ispitnu predstava izabrala si Crnčevićevu “Devojku sa tri oca”, tumačila si Anu. Otkud taj izbor?

Sjećam se da sam na TV gledala dramu “Djevojka sa tri oca” i da me je oduševila naša pokojna velikanka Ružica Sokić, koja je igrala glavnu ulogu. Ana je djevojka koja je imala težak život a koja je svojom neiskvarenošću i pomalo nespretnošću uspjela da se izbori sa životnim nedaćama. Volim takve ljude, borbene i istrajne u svojim odlukama, pa sam tako i odabrala tu ulogu za ispitnu.

Iako mlađe generacije uglavnom gravitiraju modernim rolama stiče se utisak da ti preferiraš klasike I role običnih devojaka iz naroda, da se lako pronalaziš u tim ulogama? Koliko je teško u modernim vremenima glumiti neke klasične likove?

Pa, smatram da svako ko želi da uspije u glumačkom svijetu mora biti spreman i na klasične role, odnosno role običnih djevojaka. Ali mora biti spreman i da glumi, kako bih ja to nazvala, “izopačenu osobu”. Ne modernu, jer ja dobar deo onoga što se danas smatra modernim ponašanjem i razmišljanjem doživljavam kao izopačeno. Odrasla sam u patrijarhalnoj sredini i meni svakako prijaju uloge klasičnih, običnih djevojaka. Ali ne smatram to nečim što apriori nije moderno, ponosna sam na takve uloge. Moderno vreme ne isključuje obične djevojke. Klasika i “običnost” nikada ne izlaze iz mode.

Kojoj si tehnici i školi glume sklona, preferiraš li Stanislavskog, nekog drugog teoretičara ili ideš nekim svojim putem?

Stanislavski je svakako imao veliki uticaj na razvoj metodske glume, ali ja polazim od sebe i uloge koju tumačim. Postavljam sebe na mjesto lika koji glumim, pre nego što krenem da učim tekst razmišljam kako bih se osjećala da sam na njenom/njegovom mjestu, da mi se zaista to dešava, pokušavam da se uživim u ulogu, da je doživim na pravi način i donekle prilagodim svom karakteru.

Kad i kako si odlučila da dođeš u Ameriku, sa kojom idejom i ciljem?

Ovdje sam od 2017. godine. Došla sam preko agencije za posao. Cilj mi je bio da radim i da obiđem i vidim sveta što više mogu. Amerika je prelijepa zemlja, zavoljela sam život ovdje i s obzirom da sam sada ponovo počela da glumim, sve ovo doživljavam kao još jedan korak ka ostvarenju mojih snova. Nadam se da ću vremenom uspeti da obiđem cijelu Ameriku.

Jesi li se privikla na život ovde, kako zarađuješ za život, sa kim se družiš, kako provodiš vreme…?

Osim pozorišta radim i u jednom restoranu, imam dosta drugara i mogu reći da sam ispunjena. Ipak, nedostaje mi porodica, krv nije voda.

Srbi se u ovom gradu najviše bave kamionima i kafanama… kako ti planiraš da preživiš? Da li ćeš pokušati da ostvariš glumačku karijeru, možda dosegneš Brodvej ili Holivud?

Poznajem mnogo Srba koji se bave različitim poslovima ovdje u Americi i veoma su uspješni. Ovo je zemlja šansi. Za većinu ovih koji rade u kafićima ili sa kamionima to predstavlja prvu stepenicu na putu ka snovima. Svaki posao koji se radi na pošten način je svakako za ponos, bez obzira. Svakako da bih i ja voljela da se oprobam u glumačkim vodama. Ko zna, možda i Holivud jednog dana. Trudiću se. Ali prvo da vidimo kako će proći Zona Zamfirova.

Najveće barijere su one u glavi. Na prvom mjestu strah. Bitno je da čovjek sruši te barijere i da se trudi. Čak i ako doživi neuspjeh mora da nastavi da se bori. Naravno da jezička barijera postoji kada gradiš karijeru u inostranstvu, ali to su prepreke koje se uz jaku volju mogu preći.

ZA POZORIŠNE SLADOKUSCE: Plakat za predstavu “Zona Zamfirova” u režiji Slavice Petrović

Većina naših glumaca pokuša prvo da se dokaže na “domaćem terenu”. Kako to da nisi izabrala Beograd, Sarajevo, već si krenula na tako dug i neizvestan put?

Još kao student dobila sam priliku da sa kolegama sa klase glumim u našoj poznatoj seriji “Vojna akademija”, koja se snimala u Beogradu. To je bilo lijepo iskustvo i vjerovatno bih nastavila da se bavim glumom u Beogradu da sam ostala tamo. Ali me put odveo dalje. Ovdje sam došla da radim i putujem, nisam ni sanjala da ću nastaviti sa glumom, koja je moj životni san. Nikad ne znamo šta nas čeka na neizvjesnom putu ako ne odlučimo krenuti njim.

U Janji gdje sam se školovala djeca Srbi i Bošnjaci su odrastali zajedno, i družila se bez obzira na sve što se dešavalo pre toga. I dan danas imam drugarice i prijatelje drugih nacionalnosti. Smatram da se ljudi dijele na dobre i loše. I nikako drugačije

Razgovarao sam sa našim glumcima koji su se oprobali vani, i mnogi su mi rekli da je jezička barijera veliki problem kada gradiš karijeru u inostranstvu. Kako tebi to izgleda posle dve godine u Americi?

Najveće barijere koje čovjek može da ima su one u glavi. Na prvom mjestu strah. Bitno je da čovjek sruši te barijere i da se trudi. Čak i ako doživi neuspjeh mora da nastavi da se bori. Naravno da jezička barijera postoji kada gradiš karijeru u inostranstvu, ali to su prepreke koje se uz jaku volju i trud mogu preći. Uostalom, to što sam u inostranstvu ne znači da u budućnosti neću sarađivati i sa našim glumcima i režiserima.

Rođena si 1994.godine, usred rata u Bosni. Koliko te je život na balkanskom buretu baruta obeležio i imao uticaja na tebe, iako si bila još sasvim mala…

Da, rođena sam u zaista teškom periodu. Moja porodica je iz Zenice izbjegla prvo u Sepak, a ja sam rođena u Loznici, gde je bilo najbliže porodilište. Moja sreća u nesreći je bila ta što sam tada bila sasvim mala i ne sjećam se tih sukoba i stresova koje sam proživjela zajedno sa mojom porodicom. Ali svakako je ostavilo trag na mene, jer sam djetinjstvo kojeg se sjećam uglavnom sam provela seleći se iz jedne kuće u drugu, ukupno 9 puta dok se konačno nismo skrasili u Janji i ponovo našli svoj mir. Tu sam odrasla i brzo shvatila da život nije lak, da postoje dobri i loši ljudi i da je veoma važno da imaš porodicu uz sebe i kad je teško i kada nije, da je ona svetinja. U Janji gdje sam se školovala djeca Srbi i Bošnjaci su odrastali zajedno, i družila se bez obzira na sve što se dešavalo pre toga. I dan danas imam drugarice i prijatelje drugih nacionalnosti. Smatram da se ljudi dijele na dobre i loše. I nikako drugačije.

Razgovarao: Antonije Kovačević Foto: Jelena Vučićević

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Copyright © 2019 Serbian Times.