Chicago, IL
37°
Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 32°F
Wind: 6mph SW
Humidity: 58%
Pressure: 30.18"Hg
UV index: 1
11 am12 pm1 pm2 pm3 pm
41°F
43°F
45°F
46°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
54°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
45°F / 36°F

Published 4 years ago

By Antonije Kovačević

INTERVJU, BOŠKO VUJAČIĆ, GUSLAR: Teško je danas napisati junačku pesmu jer se više ne zna ko je junak. Ne mogu da pevam o nekome ko je u ratu krao šporete i televizore

Pre godinu dana srpske gusle su ušle pod zaštitu Unesco-a kao kulturno dobro civilizacije, a najzaslužniji za to je sagovornik Serbian Timesa, koji poručuje: “Ako sami ne budemo štitili to naše bogatsvo, onda taj status u Unesco neće ništa značiti

Boško Vujačić rođen je 1947.godine u opštini Šavnik, Crna Gora. Gusle je počeo da svira i uz njih peva još kao dečak, ni u školu još nije pošao. Što i ne čudi, jer potiče iz bratstva Uskoka sa izvor Morače, u kojima su se gusle po tradiciji svirale i slušale.

Njegovo dugogodišnje bavljenje guslama, ne samo kroz pesmu i svirku, već i kroz izučavanje istorije i porekla ovog instrumenta, doživelo je vrhunac pre godinu dana, kada je pokrenuo i uz veliku pomoć nekolicine ljudi uspeo da gusle uvrsti među kulturnu baštinu pod zaštitom Unesco.

Proteklih dana Boško Vujačić se nalazio u poseti Americi, gde je održao nekoliko koncerata, što smo iskoristili da sa ovim sjajnim sagovonikom na temu kulture i tradicije uradimo intervju.

Pitamo ga na početku kako gleda na sve brojnije kolone migranata koji iz starog kraja hrle na Zapad, u potrazi za boljim i smislenijim životom. Ne bez razloga, jer je Boško unuče jednog migranta…

-Planeta je postala globalno selo i nije više problem u tome gde ko živi, nego šta su posledice tog i tolikog odlaska naših ljudi iz domovine, sa rodne grude. Moj đed je došao ovde u Ameriku pre Prvog svetskog rata, radio je u čeličani i vratio se kao dobrovoljac kada je rat počeo, borio se na Bregalnici i drugde. On je došao bez porodice, njega su izabrali kao jednog od braće da ode i zaradi novac, koji je uredno slao porodici da bi ona tim novcem kupovala zemlju i stoku. On je, praktično, bio radnik u službi porodice. Dakle, sve je tamo bilo sačuvano, a korist je napravljena. Danas ljudi odlaze sa porodicama i to nije strašno ni pogrešno, ali jeste veliki rizik u smislu otuđenja, i zahteva dodatno angažovanje u smislu očuvanja porodičnih vrednosti i tradicije.

GUSLE SU ISTO ŠTO I LITURGIJA: Nose istu suštinu. I obe zahtevaju tišinu

Naša stvarnost u kojoj se potencira večita zabava je prilično projektovana, možda upravo zato da bi lakše prešli preko onoga što nam se dešava. A u takvom svetu nema mnogo mesta za gusle, naročito u medijima

Koliko su gusle kao deo srpske tradicije danas poštovane u Srbiji i među Srbima i koliko ljudi cene one koji se njima bave?

-U Srbiji postoje čak 32 guslarska društva, što nešto govori, nijedna druga asocijacija nema toliko članova. Ima dosta mladih guslara, organizujemo koncerte i humanitarne akcije. Po tome bi se dalo reći da su gusle veoma zastupljene. Ali taj kvantitet mora da preraste u kvalitet, intelektualni, koji može da iznese tu poruku i taj izraz. Guslarsko pojanje je isto što i crkvena liturgija, nose istu suštinu. I obe zahtevaju tišinu. S druge strane, gusle se sigurno ne slušaju onoliko koliko su se slušale nekad. Može se to protumačiti i činjenicom da gusle nisu zabava, govori se o ozbiljnim temama i događajima. Ja bih rekao da je današnji svet tako naštelovan da se potencira večita zabava, što nije prirodno stanje. Čovek je socijalno biće i on ima potrebu da se preispita, da se bavi suštinskim stvarima…

Je li malo čudno da težimo zabavi u trenutku kada kao narod i država prolazimo kroz možda i najteži period u istoriji?

-To se sigurno ne dešava samo od sebe i ja pretpostavljam da je naša takva stvarnost prilično projektovana, možda upravo zato da bi lakše prešli preko onoga što nam se dešava. A u takvom svetu nema mnogo mesta za gusle, naročito u medijima.

Gusle su uvek, kroz prepoznatljivi deseterac, pripovedale srpsku istoriju. Guslari i njihovo pojanje često su bili i oslonac istoričarima, koji su korigovali svoja saznanja na osnovu predanja koja su se prenosila kroz gusle. Je li činjenica da ne možemo baš da se podičimo najnovijom istorijom dovela do toga da gusle padnu u zapećak?

-Od početka 19.veka, od kako su naši ljudi češće počeli da odlaze u inostranstvo da rade i studiraju, da bi se kasnije vraćali u domovinu iz Beča, Krakova, Pešte…naše vrednosti, koje su do tada imale dugo istorijsko trajanje, počele su da padaju u drugi plan pred novotarijama koje su stizale sa Zapada ili Severa. Mnoge od tih tradicija su proglašavane nazadnim i nepotrebnim u susretu sa šljaštećim stvarima koje su imali prilike da vide i donesu iz Evrope, da bi na kraju došli do onoga što imamo danas. Znate, nije svaki čovek koji završi školu ovde ili u inostranstvu pametan, to samo znači da je kvalifikovan za neku struku. Zanat se uči u školi, a mudrost o životu i međuljudskim odnosima se stiče u porodici i društvu, među ljudima, iskusnijim od sebe. Do tih vremena mi smo imali nepogrešivo postavljen sistem, koji je trajao vekovima, a dolazio je iz porodice, kao mesta gde su se dobijale spoznaje o životu. Taj sistem se potvrdio u najtežim trenucima, u 500 godina turskog ropstva, gde kao zajednica ne da nismo ništa izgubili, nego nismo ni načeti. Međutim, taj upliv i uticaj sa Zapada, koji nije dolazio preko jatagana i topuza, već podmuklo, upakovan u svetlucavu mašnu, nismo uspeli da svarimo na pravi način. Počeli smo da se stidimo sami sebe, da se odričemo stvari koje su nam bile važne, da se gubimo… Istina, bilo je ljudi koji su ostali verni tradiciji i tom kodu, ali je većina vremenom prekodirana i pala pod uticaj.

Škoti se ne stide gajdi i suknjica, naprotiv, na tome baziraju turizam i modu. Od svoje tradicije ne odustaju ni neki drugi narodi u našem okruženju… Zašto se Srbi stide onoga što je deo naše tradicije, od narodne nošnje pa do instrumenata?

-Ne smemo kukati nad sudbinom. Mi koji pripadamo onom delu naroda koji se buni protiv takvih stvari ili koji to ne praktikuje morali bi da se organizujemo i nađemo model kako da naše malo brojno stanje povećamo i privučemo pažnju što većeg broja ljudi, da im ukažemo na važnost čuvanja Koda. Od države i društva to, nažalost, definitivno ne možemo da očekujemo. Takav problem nemamo samo mi, nego i neki veliki narodi koji biju bitku da ovo moderno nekako absorbuju i naprave kontinuitet sa onim tradicionalnim. Treba koristiti iskustva tih naroda. Ne možemo, ponavljam, računati na državu, ministarstva kulture, prosvete, jer smo svedoci da nam deca u školama uče po tuđim programima i udžbenicima. To nema blage veze sa onim što je nama potrebno. Neke stvari puno više štete našoj deci nego što im koriste.

Kako ste vi uspeli da u UNESCO zaštitite gusle kao deo kulturne baštine?

-Uspeo sam uz veliku pomoć nekih ljudi koji nisu na visokim pozicijama u državi i institucijama, ali su pokazali veliku odgovornost, osećaj za dužnost i moral. Jedna od takvih, koja je možda i najzaslužnija, jeste Danka Lajić Mihajlović iz Instituta za muzičku umetnost pri Akademiji nauka u Beogradu. Jedna divna vredna žena koja je, inače, diplomirala na guslama, pa je zahvaljujući verovatno i tome, razumela u potpunosti njihovu vrednost za srpski narod. Ona je odigrala ključnu ulogu, jer je marljivo sakupila sve ono što dokazuje vrednost gusala kao naše baštine, onda je izvrsno uredila tu građu i na kraju napravila odličan prikaz. Ona je na tome stalno radila i bila uporna kod službi u ministarstvima, čiji je posao radila, da ono što je uradila dođe do institucije kojoj je bilo namenjeno, do Ujedinjenih nacija i Unesco. Pre tačno godinu dana, 2018, gusle su ušle pod zaštitu Unesco-a kao nematerijalno kulturno dobro civilizacije i srpskog naroda.

Šta to praktično znači?

-To ne znači da smo nešto zacementirali, ništa nije večno. Ali smo skrenuli pažnju ustanovama koje se u okviru Unesco time bave, koje će sada povesti računa da gusle kao baština čovečanstva ne nestanu tek tako. Ako sami ne budemo štitili to naše bogatsvo, onda taj status u Unesco neće ništa značiti.

NONSENS PAR EKSELANS: Bojana Peković studira gusle u Helsinkiju jer ne može u Beogradu

Upoznat sam sa slučajem mlade i veoma talentovane Bojane Peković, koja je bila prinuđena da ode da studira gusle u Finsku, i to je slika i prilika stanja u kome se nalazimo. Na žalost, mi gusle donedavno nismo imali ni u nižim ni u srednjim muzičkim školama

Boško Vujačić

Uspeli smo da zaštitimo gusle u Unesco, a nismo uspeli da na Muzičkoj akademiji u Beogradu otvorimo guslarski smer, pa je naša najtalentovanija guslarka Bojana Peković morala da ode čak u Helsinki da bi studirala gusle. Kako to da su Finci samo zbog nje bili spremni da otvore odelenje za gusle, a u Srbiji to nije bilo moguće?

-Upoznat sam sa slučajem mlade i veoma talentovane Bojane, i to je slika i prilika stanja u kome se nalazimo. Na žalost, mi gusle donedavno nismo imali ni u nižim ni u srednjim muzičkim školama. U Muzičkoj školi Mokranjac 2001.godine uveden je smer na kome se izučavaju gusle, koji je pokrenula Sanja Ranković, a ja sam jedno vreme bio predavač. Tako da se trenutno gusle izučavaju u samo dve Mokranjčeve škole u Kraljevu i Beogradu. Davno je trebalo da se otvori smer na Akademiji, ali nije. Zašto, ne znam.

Kako je moguće da jedna Finska, koja uopšte nema tradiciju kada su gusle u pitanju, ima interes da otvori taj smer, a Srbija nema?

-Tim pre imamo razloga zato što su gusle jedini autentični, tradicionalni srpski nacionalni instrument. Neki kažu da je to truba, ali trube su karakteristične i za neke druge narode, to je vojnički instrument. Gusle su samo naše, izvorne.

Imaju li neki drugi narodi instrumente slične guslama?

-Imaju, ali samo slične. Mnogo sam se bavio izučavanjem nastanka i porekla gusala. Instrument je napravljen apsolutno od prirodnih materijala, drveta, kože, strune od konjskog repa, i takav je ostao od pamtiveka, tako da se može pretpostaviti da je nastao još u davna vremena. Sigurno pre nastanka prvog pisma, jer je čovek pre počeo da peva nego da piše, pa se starost gusala procenjuje na 5.000 godina. Prema tragovima koji su nađeni, one su nastale tu, još u doba Vinčanske kulture, a paralelno se javljaju i u Istočnom i bliskoistočnom azijskom pojasu. ja iskreno verujem u teoriju da mi kao narod nismo došli preko Karpata već da smo oduvek bili ovde.

Svirali ste gusle u vreme komunizma,

-Komunisti nisu direktno zabranjivali gusle, dekretom. Ali su insistirali na tome da se pevaju pesme sa temama iz NOB-a. To, međutim, nikada nije zaživelo. Vi epsku pesmu možete da napišete vrlo brzo, ali ona neće zaživeti ako nije na nivou istorijskog repera. Naš epski deseterac je vrhunska poezija kojoj se divio jedan Gete. I ne može jedan Boško Vujačić, Janko ili Marko tek tako da napravi neku pesmu koja bi stala rame uz rame sa tim etalonima.

Šta mislite o pesmama koje su nastale kasnije, devedesetih, u kojima se pominju i veličaju neke ličnosti aktuelne u vreme građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji? Jeste vi pevali takve pesme?

-Ja imam takve pesme, ali sam smatrao da nema potrebe da ih snimam i objavljujem jer nisu dorasle onima koje su spevane mnogo godina ranije. Iako su sasvim solidne, pristojne, ali sam verovatno opterećen sa snagom i veličinom te stare epike. Međutim spevao sam pesmu o Stefanu Nemanji, srpskom vladaru koji, mislim nezasluženo, do tog trenutka nije imao ni jednu pesmu. Takođe, imamo u novije vreme junake sa Košara, ali da bi mogao čista srca da napišem pesmu o junacima i junaštvu, to moraju da budu provereni izvori. ne mogu da napišem pesmu o nekome a da se posle ispostavi da je taj neko u ratu krao šporete i televizore. Na žalost, danas je vrlo teško ustanoviti ko je junak a ko nije…

Stariji guslari se bune protiv svake vrste promene, slučaj mlade Bojane Peković govori o tome. Dosta ih je pridikovalo kako gusle ne mogu da se sviraju drugačije nego što je to rađeno u stara vremena. Oni kažu: “To ne može tako, to nisu gusle!” A ja im odgovaram: “Kako ne može kad može, vidite da ta muzika izlazi iz gusala!” To što ona svira nije klasično, ali govori o tome koliki potencijal imaju gusle kao instrument

Čini se da su gusle, što zvuči nelogično na prvi pogled, izgubile na prelazu iz komunizma u devedesete, godine nacionalnog naboja…

-To govori nešto drugo. Mi dugo nismo imali nacionalnu državu, a urušavanje nacije se može posmatrati u etapama, a svodi se na utapanje u internacionalizam, njegove različite forme. Prvi internacionalizam dolazi sa prvom Jugoslavijom. On je više internacionalizam na nivou jugoslovenstva. To je bio prvi udarac, koji nije bio tako strašan. Kada su komunisti 1945.godine došli na vlast to je već bio pravi internacionalizam, koji je živeo na nivou ideologije. Na kraju je, poslednjih decenija, došao najgori oblik internacionalizma, globalizam. On ima suptilna, mnogobrojna i ubojita sredstva delovanja.

MOGU LI GUSLE BITI MODERNE?

-Mnogi stariji guslari se bune protiv svake vrste promene, slučaj mlade guslarke Bojane Peković govori o tome. Dosta ih je, naime, pridikovalo kako gusle ne mogu da se sviraju drugačije nego što je to rađeno u stara vremena. Oni kažu: “To ne može tako, to nisu gusle!” A ja im odgovaram: “Kako ne može kad može, vidite da ta muzika izlazi iz gusala!” To što ona svira nije klasično, ali govori o tome koliki potencijal imaju gusle kao instrument, i ja to zdušno podržavam. Drugi su dalje nezadovoljni činjenicom što je ona žensko. Naši ljudi nekad znaju da vulgarizuju stvari. Pa onda moram da ih podsećam na Slepu Jecu i Slepu Živanu, legendarne guslarke, pesnikinje od kojih je Vuk Karadžić zapisivao pesme. ja sam u svom selu zapamtio i učio gusle od dve starije devojke koje su svirale i pevale u ono doba. Moj otac, koji je 1905.godište i ljudi iz tih vremena, nikada nisu gledali čudno i popreko na žene guslarke, naprotiv, voljeli su ih i prihvatali.

Ljudi su danas gordi i ne žele da stave sebe pred ogledalo. Ako uzimaš pravo da kritikuješ, moraš prvo da kreneš od sebe, da li imaš potencijal da kritikuješ druge, koji su možda bolji od tebe. Danas svako sebi daje to pravo. Daleko smo odmakli u nekorektnosti, neumerenosti…

Tekst: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE