Chicago, IL
48°
Mostly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 45°F
Wind: 12mph W
Humidity: 44%
Pressure: 30.04"Hg
UV index: 2
5 pm6 pm7 pm8 pm9 pm
50°F
48°F
46°F
45°F
43°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
57°F / 39°F
46°F / 43°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

FELJTON, ŽENE NEMANJIĆA 2.DEO: Kralj Radosav pobegao od žene na Hilandar(?!), najčuvenija srpska kraljica se udala sa 6 godina iz “političkih razloga”

Burna istorija loze Nemanjića, prve srpske krunske porodice, možda se najbolje da ispričati kroz živote njihovih žena. Serbian Times će u tri nastavka objaviti priče iz pera poznatog novinara i pisca Luke Mičete, odlomke iz njegove knjige “Odjek prošlosti” koja je nastala kao plod dugogodišnjeg istraživačkog rada

************

Stefana Prvovenčanog na srpskom tronu je nasledio njegov prvorođeni sin Radoslav, zet Teodora I Anđela Duke Komnina (1214–1230), vladara epirske države – oženjen sa njegovom kćerkom Anom.

Nesporno je da je Radoslava majka Evdokija, vizantijska princeza, vaspitavala i obrazovala pod snažnim vizantijskim uticajem, kao što je nesporno da je, Ana, supruga, njegovo progrčko opredeljenje produbila. Radoslav se toliko osećao kao Grk, kaže istoričar Mihailo Laskaris (1903-1965), da se je u povelji Dubrovčanima potpisao grčkim pismom koristeći grčko carsko prezime Duka.

Na sačuvanom njegovom venčanom prstenu – čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu – za koji nauka veruje da je izrađen u Solunu 1219. godine, ispisan je tekst: „Ovo je verenički prsten Stefana, izdanka loze Duka, te stoga, Ana iz Roda Komnina, u ruke ga primi“.

VERENIČKI PRSTEN KRALJA RADOSLAVA: Danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu

To prezime je mogao da nasledi od babe Eufrosine koja je poticala iz ove vizantijske dinastije. Naime, rodonačelnik dinastije Anđela je bio Konstantin Anđeo muž Teodore, najmlađe kćerke vasilevsa Aleksija Komnina i Irine Duka. Anđeli su vladali Vizantijom od 1185. do 1204. i Epirom od 1204. do 1318. godine. Prezimenu Anđeo su dodavali i Duka Komnin koje su nasledili po ženskoj liniji. Epirskog despota, Mihaila I Anđela Duke Komnina, unuka Konstantina Anđela, nasledio je Mihailov polubrat Teodor, potonji Radoslavov tast.

OD ŽENE POBEGAO NA HILANDAR?

O ovom braku ostavio je upečatljivo svedočenje i monah Teodosije Hilandarac (živeo u drugoj polovini XIII i početkom XIV veka), jedan od najznačаjnih srpskih pisaca srednjeg veka, koji u Žitiju Svetog Save piše: „Blagočastivi Radoslav kralj… postade pokoran ženi, od koje i bi povređen umom.“ Teodosije dalje veli kako je kralj Radoslav izgnan i da je pobegao u Drač jer mu zbog „lepote žene njegove stadoše zavideti“ ali da „posle kratkog vremena bi lišen te zlonaravne i lukave žene“ jer je dobrovoljno otišla sa Frugom koji je vlado Dračem i koji se ustremi na Radoslava „da ga konačno ubije“. Radoslav tada, po Teodosiju, beži kod svog strica arhiepiskopa Save „koji ga uteši slatkim rečima od skrbi, koja mu se dogodi od brata i od lukave žene“ te ga zamonaši „nazvavši ga Jovan monah umesto Radoslav“.

KRALJ RADOSLAV: Kasnije monah Jovan

Ova Teodosijeva priča je dosta dugo „primljena kao sušta istina“ u srpskoj istoriografiji. Međutim, ta priča koju donosi Teodosije ne odgovara u potpunosti istorijskim realijama jer, da se pomene samo to, Radoslav i Ana se kao monah i monahinja pominju u starim srpskim pomenicima te je „prema tome Ana, kao monahinja, umrla u Srbiji“.

Nije, nažalost, poznato koje je godine Ana umrla niti pak kada je kralj Radoslav, odnosno monah Jovan preminuo – sahranjen je u Studenici.

Kada je bugarski car Jovan II Asen (1218–1241) u odlučujućem sukobu 1230. godine na reci Klokotnici, pritoci Marice, pobedio Teodora I Anđela – Radoslav gubi dotadašnje moćno uporište. Pobunjena srpska vlastela skida 1233. godine Radoslava sa trona i na srpski presto dovodi njegovog mlađeg brata Vladislava, zeta, pak, moćnog Jovana II Asena, u čijoj će senci Vladislav i vladati.

VLADISLAV I BUGARSKA PRINCEZA “BEZ IMENA”

Vladislava kruniše stric i srpski arhiepiskop Sava, a on se u skladu sa novom političkom konstelacijom ženi sa kćerkom bugarskog cara Jovana II Asena čime ojačava svoju poziciju na srpskom tronu. Uobičajeno se pretpostavlja da se ova srpska kraljica zvala Beloslava, ali i u ovu pretpostavku su izrečene ozbiljne sumnje. U bugarskim izvorima njeno ime nije ostalo zapisano, niti je u bugarskoj vladarskoj lozi zabeležena princeza imena Beloslava.

KRALJ VLADISLAV: Freska iz manastira Mileševa

Ono što je izvesno Vladislav se oslanjao na Bugarsku kao što se je Radoslav oslanjao na Solunsko carstvo epirskih despota, ali u izvorima nema podataka o „nekoj vrhovnoj vlasti Bugarske nad državom kralja Vladislava“.

Sigurno je Vladislavu bila olakšavajuća okolnost što je bio oženjen bugarskom princezom kada je od svog tasta tražio da mošti strica Save – koji je umro, u ondašnjoj bugarskoj prestonici, Trnovu 14. januara 1236. godine – prenese u Srbiju.

Posle smrti bugarskog cara Jovana Asena 1241. godine, ali i najezde Mongola koji su opustošili neke srpske gradove i teritorije, nezadovoljne srpske velmože kao i stanovništvo preko čijih poseda je prohujala mongolska konjica u proleće 1243. godine dižu pobunu i zbacuju Vladislava a na srpski tron dovode Uroša I, sina Stefana Prvovenčanog i Ane Dandolo.

KRALJ UROŠ I SA SINOM DRAGUTINOM: Freska u manastiru Sopoćani

Uroš I bio je jedan od najizuzetnijih i najsposobnijih srpskih vladara u srednjem veku. Istoričar Stanoje Stanojević (1874-1937) je za njega kazao da je politiku tokom cele svoje vladavine vodio mudro i smišljeno.

JELENA SREMSKA IL JELENA ANŽUJSKA

Unuk Stefana Nemanje, kralj Uroš I, „nepobedivi kralj“ kako su ga zvali Kotorani, oženio se sa Jelenom koja je netačno prozvana „Anžujska“. Arhiepiskop srpski Danilo Drugi (1324-1337), pisac kraljičinog žitija (1317), kaže da je ova „blagočastiva i hristoljubiva blažena Jelena, bila od plemena fruškoga (francuskoga)“ i „plemena carskog, kći slavnih roditelja, koji su bili u velikom bogatstvu i slavi“.

Međutim, engleski istoričar Gordon Makdanijel je „ubedljivo pokazao“ da je kraljica Jelena, žena kralja Uroša I, pripadala ugarskoj kraljevskoj porodici. Bila je kćerka Jovana Anđela (sina vizantijskog cara Isaka II Anđela i ugarske princeze Margarite), gospodara i vojvode Srema i grofice Matilde od Vijandena – koja jeste imala srodničkih veza s francuskom kraljevskom porodicom, ali neposredno ili blisko njeno srodstvo sa fracuskim dvorom istorija nije utvrdila. Tako da je Jelenu verovatno pravilnije zvati Jelena Sremska nego Jelena Anžujska.

KRALJICA JELENA, ŽENA UROŠA I: Istoričari je opisuju kao “oštru rečju, a blagu po prirodi”

S druge strane Jelenin otac Jovan i Evdokija su bili brat i sestra od strica, jer je Evdokija kako je rečeno bila kćerka Aleksija III Anđela. Tako da se Jelena može smatrati pre vizantijskom princezom iako ju je Karlo I Anžujski (1226-1285) – kralj Sicilije, Napulja, Albanije i Jerusalima, grof Provanse i Anžua i Mena – nazivao svojom “predragom rođakom” – s obzirom na to da je i supruga Karla Anžujskog poticala iz ugarske kraljevske porodice.

Danilo Drugi je za Jelenu kazao da je bila „oštra rečju, a blaga po prirodi, neporočna životom, u zapovedanju krotka… prosto kazati bila je ukrašena svakom vrlinom“. Uvek je „imala raširenu ruku svoju za davanje“. Darivala je crkve i manastire ali je vodila brigu i o srpskim siromašnim devojkama: „Zapovedi u celoj svojoj oblasti sabirati kćeri sirotih roditelja, i njih hraneći u svome domu, obučavaše svakom dobrom redu i ručnom radu, koji priliči za ženski pol. A kad su odrasle, udavaše ih za muževe da idu u svoje kuće, obdarujući ih svakim bogatstvom, a na mesto njih je uzimala druge devojke kao prve“.

Ako se izuzme njena jedna nesmotrenost, kada je obavestila dubrovačkog nadbiskupa Alearda i kneza Ivana Storlata da će ih upozoriti ako njen muž Uroš, srpski kralj, pokrene vojsku na Dubrovnik – mišljenje arhiepiskopa Danila Drugog da je reč o „blagočastivoj, hristoljubivoj i blaženoj ženi, koja je uživala veliki ugled“ je izdržalo temporalnu probu.

Legenda da je veliki srpski kralj Uroš I  sadio jorgovane za svoju francusku princezu je izmišljotina nastala u savremenoj srpskoj književnosti i nema nikakvo istorijsko uporište.

MILUTIN I NJEGOVE ŽENE

 Stariji sin Uroša I, Dragutin, se oženio Katalinom, kćerkom ugarskog kralja Stefana V (1270–1272). Dragutin je sa Katalinom izrodio troje dece, sinove Vladislava i Uroša i kćerku Jelisavetu.

KRALJ DRAGUTIN I KRALJICA KATELINA: Smeran život i kratka vlast

Međutim, njega je na srpskom tronu nasledio brat Milutin čuven i po svojim brakovima.

Dok je Dragutin živeo mirno i smerno njegov brat Milutin, koji će ga naslediti 1282. godine, imao je buran život, pa i bračni.

Ženio se pet puta. Hronologija brakova kralja Milutina je sada potpuno rasvetljena zahvaljujući, pored ostalih, i našem mladom istoričaru Aleksandru Uzelcu.

Milutinova prva žena Jelena, kojom se oženio znatno pre preuzimanja vlasti, bila je srpskog, najverovatnije vlasteoskog roda. Milutin ju je napustio zbog – kratkotrajnog braka (1282–1283) – sa kćerkom Jovana Anđela. U drugoj polovini ili krajem 1283. godine, a možda i pre, ona je vraćena ocu. Srpski kralj, potom, 1284. godine uzima za suprugu Anu, ćerku bugarskog cara Georgija I Tertera (1280-1292). U vreme kada je njen otac zbačen sa vlasti u Trnovu, Milutin se rastaje sa Anom, koja ostaje u Srbiji, a za ženu dovodi svoju svastiku, ugarsku princezu Jelisavetu, sestru Dragutinove žene Kataline i ugarskog kralja Ladislava IV Kumanca (1272-1290).

KRALJ MILUTIN: Crkva se bunila zbog njegovih čestih brakova

Jelisaveta je još kao devojka postala časna sestra (monahinja) u samostanu na Margitinom ostrvu kod Budima. Njen brat, kralj Ladislav udao ju je za češkog plemića Zavišu od Falkenštajna kome je rodila sina. Kada je Zaviša pogubljen avgusta 1290. godine, Jelisaveta prelazi na dvor svoje sestre Kataline i zeta Dragutina, gde je upoznala i Milutina. On je, kako kaže vizantijski istoričar Georgije Pahimer (1242-1310), „zgrabio svastiku svog brata“ Dragutina „koju je bludno upoznao u monaškoj odeći“. Ovaj brak, koji je potrajao otprilike do 1298. godine, crkva je osudila.

Najzad, srpski kralj se ženi sa Simonidom s proleća 1299. godine

Čuveni vizantijski vojskovođa Mihail Glavas je predložio vizantijskom caru Androniku II Paleologu (1282-1328) da – s obzirom na to, da se srpska vojska ne može pobediti na bojnom polju – treba pristupiti diplomatiji, odnosno sklapanju mira kome bi garant bilo ženidbeno povezivanje dva dvora.

ŠESTOGODIŠNJA SIMONIDA NA SRPSKOM DVORU

Diplomatske aktivnosti srpskog i vizantijskog dvora o prekidu rata i orođavanju vođene su tokom 1298. i 1299. godine. O ovom Andronikovom diplomatskom potezu – koji „kao rođeno dete usvaja ranije najvećeg neprijatelja“ Milutina – se govori kao o mudrom postupku vizantijskog cara. Ko god bi se usudio da napadne vizantijsko carstvo, Tatari ili „oni koji žive u blizini i bilo ko od onih sa zapada“ imali bi sada za neprijatelja i srpskog kralja.

Vizantijski pisac i diplomata Teodor Metohit (oko 1270-1332) svedoči i o pokušaju bugarskih izaslanika na srpskom dvoru da utiču na srpsko-vizantijske odnose. Metohit veli da je udovica bugarskog cara Smilca (1292-1298) u nameri da osujeti orođavanje dva dvora, srpskog i carigradskog, preko svog izaslanstva na Milutinovom dvoru širila lažne vesti o tatarskim napadima na Vizantiju.

DEVOJČICA NA DVORU: Kraljica Simonida na freskama u Studenici i Gračanici

Ona kralja Milutina pokušava da lukavo vezuje, kaže Teodor Metohit, i usmerava „kurvajući se i opčinjavajući a u stvari postajući smešna sa svojim nepriličnim zanatom i nastojanjem misleći ο sebi da je ipak u stanju da bude privlačna za brak tako što bi raskinula pogodbe i zakletve sa nama (Vizantincima), naravno obećavajući, jemčeći i veličajući vlast nad Bugarima čija je ona carica (1298-1299) a što će svakako i on (Milutin) preko nje biti (car Bugara)“.

Milutin je, međutim, bugarsku ponudu odbio.

Ergo, Andronik II je kralju Milutinu ponudio sklapanje mira i ruku svoje sestre Evdokije, udovice trapezuntskog cara Jovana II Velikog Komnina (1280–1297), vladara Trapezuntskog carstva.

Međutim vizantijski istoričar Nićifor Grigora (око 1295-1360) piše da je vizantijski car bio u ozbiljnom problemu kada je reč o orođavanju sa srpskim kraljem. S jedne strane što „se careva sestra grozila veze sa kraljem i nije htela da čuje da se pred njom spominje“, a, s druge, „što bi to bio (Milutinu) već četvrti brak“.

Ali, dolazi do više nego neugodne situacije kada Evdokija odbija brak sa Milutinom „iz dna duše“.

Po svedočenju Georgija Pahimera, car „sestru posvema obrlaćuje“, ali „iako govoreći mnogo toga, nije je ubedio. Jer htela je, kao što je doličilo, i mrtvom mužu da sačuva vernost, te ne samo sa kraljem Srbije, nego ni sa nekim od njega mnogo većim nije joj se u drugi brak (dalo) spajati.“

ZADUŽBINA KRALJA MILUTINA: Manastir Gračanica

S obzirom na to da je zbog snažnog, a sada još i ljutog srpskog kralja –„jer je Milutin počeo da preti“ – pred Vizantijom bila ozbiljna opasnost, Andronik II se odlučio na očajnički potez ponudivši Milutinu ruku svoje šestogodišnje kćerke Simonide „obličjem sličnim Gracijama, časnim boginjama koja sve pobeđuje svežinom, slikom lepote“, kako je opisuje vizantijski pisac Manojlo Holobol.

Dakle, pošto Evdokija nije pristala da se uda za srpskog kralja, vizantijski „car bio je prinuđen da kralju skrene pažnju na svoju kćer Simonidu, koja je bila u uzrastu od pet-šest godina. Kralj bi je uzeo sebi da je odgaja dok ne dođe u zakonito doba za brak i postane supruga“, kaže Nićifor Grigora.

Vizantijska princeza i buduća kraljica Srbije Simonida Paleolog bila je, dakle, kćerka cara Andronika II Paleologa i žene mu Irine (Jolande) od Monferata, koji, na njihovu veliku žalost, nisu imali sreće da im ženska deca dugo požive, kako kaže Pahimer; „car je žalio gubitak ženske dece po porođaju, a to se desilo kod dvoje-troje dece“ – čime je njihova žrtva bila veća. Jer kako svedoči Georgije Pahimer: „Beše to vrlo šaljiva kćerkica, sa još nenavršenom šestom godinom, omiljena njemu (caru), a omiljena izvesno i majci.“

Kralja Milutina i Simonidu venčaće 1299. godine arhiepiskop Makarije.

Vizantinci nisu bili pristalice niti su odobravali tako ranu udaju posebno zbog razlike u godinama. Po Pahimerovom svedočenju, Simonida nije imala još ni šest godina dok je Milutin imao oko četrdeset četiri godine. Vizantijska strana je očekivala da će Simonida biti u Srbiji samo odgajana do sazrevanja za bračne odnose. Granica zasnivanja potpunih bračnih odnosa u Vizantiji za žensku decu bila je 12-13 godina. Grčki istoričar Faidon Kukules (1881-1956) naglašava da granica od dvanaest godina nije postavljana za vladarske brakove od izuzetne političke važnosti.

Po Vasilikama cara Lava VI Mudrog (886–912), ako se čovek oženi devojkom mlađom od dvanaest godina, nije smeo da konzumira brak dok žena ne napuni dvanaest godina. Međutim, Grigora piše da se srpski kralj Milutin nije pridržavao tog pravila.

S obzirom na to da je između Milutina i Andronika vladalo veliko nepoverenje, dogovoreno je da se primopredaja talaca i Simonide obavi na ničijoj zemlji, odnosno vodi – na reci Vardar. Kada su obe strane predale taoce kao garanciju da će ispuniti svoja obećanja, na jednom prelazu na Vardaru Srbi su predali bivšu srpsku kraljicu Anu, Terterovu kćerku, i prebega Kotanica, a Vizantinci nevestu Simonidu, kada je „carevo dete otposlato sa najvećom raskoši“ i sa velikom pratnjom.

Georgije Pahimer kaže da je Milutin „primio carevu kćer više nego kao suprugu. Jer, dočekao ju je blagonaklono, ne na konju kao što je bio običaj dočekivati, nego sjahavši kad je prilazila, to jest kao pred gospodaricom a ne pred suprugom.“

Međutim, tu Andronikovi problemi sa udajom Simonide nisu završeni. Problem je pravio carigradski patrijarh zbog Milutinovih prethodnih brakova jer se četvrti Milutinov brak smatrao jednim od težih povreda hrišćanskog morala.

POLITIČKI i MORALNI PROBLEMI: Vizantijski car Andronik, Simonidin otac

Uslovi pod kojima je vizantijsko pravo kroz istoriju prihvatalo razvod ostali su praktično nepromenjeni: bavljenje čarobnjaštvom, veleizdaja, razbojništvo, fizičko zlostavljanje, impotencija, ženino neverstvo, pokušaj ubistva, teška bolest (naročito guba), za žene i neodobreni odlasci u pozorište ili hipodrom.

Sveti Vasilije Veliki (oko 329 – 379) dozvoljavao je drugi brak dok je treće brakove bezuslovno odbijao karakterišući ih kao „umereno bludničenje“ i onima koji su se po treći put odlučivali na brak izricao je kaznu – četiri godine bez pričešća. Četvrti brak bio je zločin označen kao poligamija „praksa zverska i potpuno strana ljudskom biću“.

Car Andronik je u odgovoru patrijarhu kazao da on lično nije imao želju za nagodbom ca kraljem Milutinom i da iz toga sebi nije nameravao da obezbedi, niti je ostvario neki dobitak – „utoliko pre što je i sam još pretrpeo veliki gubitak, puštajući da izgubi kćerkicu koju je svom dušom voleo, za koju je bio vezan i on sam i (njena) majka… koju je iz njegovog naručja otrgao varvarin, potpuno lišen osećanja ljubavi i bez ičeg časnog u svojoj vladavini“.

Vasilevs podseća patrijarha da se mnogo „mirom postiže i ugovorima ostvaruje, gde gvožđe ne vredi“ i da je jedva čak i „brakom potpuno uređeno i osigurano ono što bitke i rat uopšte nisu mogli da reše“.

Naravno, car saopštava patrijarhu Nikoli da ništa nije učinjeno mimo zakona. Andronik na kraju zaključuje da on kao car na brak svoje kćerke ne bi pristao da je bilo nekih nerešenih pitanja i da su Milutinovi poslanici zakletvama potvrdili da je sa strane njihovog kralja sve po zakonu i da nema smetnji sklapanju braka.

Vasilevs Andronik je zatim, kako veli Georgije Pahimer, izneo i ključnu stvar rekavši da je brakom Milutina i Simonide Vizantija dobila mir, da je ta žrtva podneta za opšte dobro.

(Nastaviće se)

Piše: Luka Mičeta

Feljton koji čitate je samo delić knjige “Odjek prošlosti” autora Luke Mičete koju možete naručiti preko ovog linka:  https://www.laguna.rs/a949_autor_luka_miceta_laguna.html

YOU MAY LIKE