Chicago, IL
39°
Clear
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 2mph NW
Humidity: 62%
Pressure: 30.08"Hg
UV index: 0
4 am5 am6 am7 am8 am
37°F
37°F
36°F
36°F
37°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
45°F / 36°F
43°F / 34°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

DRAGI PREDSEDNIČE… Rođendansko pismo jednog američkog Srbina Donaldu Trampu

Da je Grover Klivlend, 22.američki predsednik, mislio poput Vas, Vaš deka Frederik nikada ne bi došao u Ameriku, ne bi se obogatio za vreme “zlatne groznice”, ne bi iz Nemačke mogao da dovede Vašu cenjenu baku Elizabet, ne bi napravili Vašeg oca, ovaj ne bi upoznao Vašu majku – imigranta iz Škotske…A Vi nikada ne biste postali predsednik, gospodine predsedniče!

Dear Mr.President,

neka Vam je srećan rođendan, 73. po redu, želim Vam puno zdravlja i svakog berićeta!

Ja nisam Marilyn Monroe, pa vam neću otpevati pesmu u ovoj zakasneloj rođendanskoj čestitki. Nema ni torte – nije vreme za slatke stvari i slatke priče. Novinar sam, pa ću Vam napisati jedno pismo…

Za početak dugujem Vam izvinjenje što pišem sa danom zakašnjenja. Šta ćete, mi imigranti ovde u Americi naporno radimo, često ne znamo kada je dan a kada noć, a datume ne pamtimo osim kada neko naš treba da dođe
iz daleka, u posetu. (Ako dobije vizu, naravno. A sve je ređe dobijaju) Ili kada imamo zakazan intervju za Zelenu kartu u Imigracionom servisu. Mi to zovemo G-day. Ne stižemo u poslednje vreme ni da surfujemo po društvenim mrežama (gde Vi, kako čujem, harate) pa nema Cukerberga da nas podseti da je juče bio veliki dan, našem predsedniku rođendan!

No, bolje da odmah pređem na stvar, nemamo vremena za “beating around the bush”. Vreme je novac, Vi to ponajbolje znate…

Pišem Vam ovo jer se u Americi, pogotovo od kako ste Vi, gospodine Predsedniče, najavili nove mere Imigracione politike, ne osećam baš prijatno i dobrodošlo. A nisam ni kriminalac ni ilegalac.

Dobro, reći ćete, to je i bio cilj – uterati strah u kosti onima što su već tu, obeshrabriti one koji tek planiraju da dođu, kapiram ja to.

Ali dozvolićete mi, gospodine Predsedniče, da iskoristim ovu priliku i podsetim Vas da Vaši prethodnici, oni koji su Ameriku napravili velikom, što Vi danas ponovo želite (u čemu Vam želim mnooogo sreće) nisu pravili pitanje ko je ko i odakle je kada su je pravili. Naprotiv. Očevi američke nacije (a vi znate koji su) raširenih su ruku na dokovima Bostona i Njujorka dočekivali tih godina imigrante i koloniste, ljude od ambicije i energije, koji su svojim bistrim glavama i snažnim šakama, a mnogi i svojom krvlju, napravili od Sjedinjenih Američkih Država velesilu kakvu znamo danas, državu u kojoj žele da žive ljudi sa svih kontinenata, svih rasa, vera i boja.

Ljudi poput nas, gospodine predsedniče.

I da li stvarno mislite da možete da nastavite stazama Džordža Vašingtona, Tomasa Džefersona, Abrahama Linkolna i drugih velikana, tako što ćete raditi sve suprotno od onoga što su oni radili?

Što ćete razdvajati porodice, deliti žene od muževa, roditelje od dece, uništavati njihove živote samo zato što su se usudili, sram ih bilo, da požele nešto bolje, što se nisu mirili sa onim što ih je sačekalo na ovom svetu…

Samo zato što su poželeli da žive u Americi?!

Ako je zaista tako, onda vi, dragi Predsedniče, niste razumeli prvu lekciju iz američke istorije.

IMIGRANTSKI MOZGOVI SU NAPRAVILI AMERIKU VELIKOM: Nikola Tesla i Albert Ajnštajn

Ovu zemlju su stvorili imigranti poput Nikole Tesle, Alberta Ajnštajna, Mihajla Pupina, Džozefa Pulicera, Levi Strausa, Marlen Ditrih, Vladimira Nabokova…Da nije bilo njih ne bi danas imali struju, atomsku bombu, telefon, štampu, farmerke, neke vanvremenske knjige, nezaboravne filmove, divne pesme…

Naime, da je Grover Klivlend (Stephen Grover Cleveland) 22.američki predsednik, mislio poput Vas, Vaš deka Frederik nikada ne bi došao u Ameriku, ne bi se obogatio za vreme “zlatne groznice”, ne bi iz Nemačke mogao da dovede Vašu cenjenu baku Elizabet, ne bi napravili Vašeg oca, ovaj ne bi upoznao Vašu majku Meri En – imigranta iz Škotske…Ne bi bilo Vas ovakvog kakav ste danas, gospodine Predsedniče. Možda bi ste se rodili u ruševinama nacističke Nemačke, na zgarištu Hitlerovih gluposti i zločina. Možda bi Vas na ulici postrojavali i maltretirali saveznički vojnici, možda bi zaigrali fudbal u Bajernu, pravili automobile u Mercedesu…Ko zna. Možda. Ali sigurno nikad ne biste videli Ameriku, osim na fotografijama i filmovima.

I NIKADA NE BISTE POSTALI NJEN PREDSEDNIK, gospodine Predsedniče.

Mnogi koje lično znam i mnogi drugi, znani i neznani, stigli su u Ameriku bežeći upravo od ratova i ruševina, neki drugi od političkih i verskih progona – da ne bi patili samo zato što su pogrešne vere, nacije ili ubeđenja. Treći su na put zapucali zbog bede i nemaštine, oni četvrti zato što Ameriku smatraju zemljom u kojoj najbolje mogu da se ostvare kao ličnosti, da dosegnu svoje snove.

Nemojte im rušiti snove, gospodine Predsedniče!

Ovu zemlju su stvorili imigranti poput Vašeg dede Frederika, Nikole Tesle, Alberta Ajnštajna, Mihajla Pupina, Džozefa Pulicera, Levi Strausa, Marlen Ditrih, Vladimira Nabokova, Mihaila Barišnjikova, Jula Brinera, Igora Stravinskog, Sergeja Rahmanjinova…i naravno, najjačeg od svih, Arnolda Švarcenegera, Vašeg kolege republikanca, bivšeg kongresmena Kalifornije…

Da nije bilo njih ne bi danas imali struju, atomsku bombu, telefon, štampu, farmerke, neke vanvremenske knjige, nezaboravne filmove, divne pesme i baletske predstave…Ok, moglo je i bez atomske bombe.

Na palubama brodova u ovu zemlju proteklih su godina i vekova došli očevi, majke, dede i bake Dvajta Ajzenhauera, Džona Stajnbeka, Isaka Asimova, Jozefa Brodskog, Džordža Geršvina, Vorena Bafeta, Luja Ševroleta, Vudija Alena, Sol Beloua, Natali Vud, čitave porodice Rokfeler i Du Pont, preci Rudija Đulijanija, Majka Blumberga, Roberta de Nira, Al Paćina, Leonarda di Kaprija, Lenija Kravica, Šona Pena, braće Marks, Elen Dedženeris, Aleka Boldvina, Džima Kerija, Viljema Defoa, Roberta Duvala, Madone, Dejvida Koperfilda, Pitera Bogdanovića, Volta Bogdanića, Brajana de Palme, Džejmsa Franka, Harisona Forda, Pamele Anderson(!)…

Zamislite samo…Da su njihove pretke prvim brodovima vratili tamo odakle su došli, ova bi Amerika, morate priznati gospodine Predsedniče, bila mnogo siromašnije, gluplje i dosadnije mesto za život, zar ne?!

JEDINO ONI NISU IMIGRANTI: Starosedeoci Amerike

Postaviću Vam samo još jedno pitanje za kraj: ZAR NISMO SVI MI koji živimo u Americi, izuzev ono malo preostalih Apača i Čejena što trunu po rezervatima, ZAPRAVO IMIGRANTI?

Čitam stalno kako mnogo volite gedžete, aplikacije, da se ne skidate sa interneta…

Da li znate da IMIGRANTSKIM MOZGOVIMA možete da zahvalite što danas koristite Google, Wats app, Youtube, Yahoo, čitate Huffington post…Verovali ili ne, za to što možete da uživate u čudima tehnološke revolucije, u par sekundi saznate šta je Putin izjavio u Moskvi i kako je protekla nuklearna proba u Severnoj Koreji zaslužni su – imigranti. Možda ste i čuli za njihova imena: Sergej Brin, Jan Koum, Stivi Čen, Džaed Karim, Džeri Jang, Arian Hafington…

I mogao bih ovako da nabrajam do sutra, ali imam obzira prema Vašim državničkim obavezama, kod Vas vidim uvek neka gužva, evo ih opet Iranci prave probleme…

Umesto toga, postaviću Vam samo još jedno pitanje za kraj: ZAR NISMO SVI MI koji živimo u Americi, sa izuzetkom ono malo preostalih Apača, Čejena i Navaho indijanaca što trunu po rezervatima, ZAPRAVO IMIGRANTI? Svako u svoje vreme, svako iz svojih razloga.

Ima tome dosta godina kako je veliki Martin Luter King rekao: “My dream is of a place and a time where America will once again be seen as the last best hope of earth.”
Ne znam kako Vama, ali meni ovo zvuči kao dobar slogan za Vašu buduću predsedničku kampanju…

I da zaključim ovo pismo, koje možda nikada nećete pročitati…

Ova zemlja je velika, ogromna, i u njoj, kada samo malo bolje razmislite, ima mesta za sve. Toliko nenaseljenih prostranstava, država u kojima niko ili retko ko želi da živi, pusti pejzaži koji pucaju kroz šoferšajbnu jednog srpskog kamiondžije, mog zemljaka, kada autoputem krene prema Zapadu, Severu, Jugu, Severozapadu…I on se onda, s pravom, pita: Zašto sam ja ovde višak?

Elem, umesto što razmišljate kako da zeznete one koji bi da dođu u Ameriku, možda bi bolje bilo da smislite kako da svaki njen kutak naselite i učinite prijatnijim mestom za život. Kako da tamo negde napravite još jedan Njujork ili Čikago, Las Vegas možda? Tako bi se velikim slovima upisali u istoriju, pamtili bi Vas po tome i slavili Amerikanci, ovi sadašnji i oni koji će to tek postati. Dobro, pamtiće Vas i ako počnete da dižete zidove ili nastavite da iseljavate imigrante, ali nisam baš siguran da će Vaša deca i unuci jednoga dana biti ponosni na te uspomene.

Davno to beše kada je veliki Martin Luter King rekao: “My dream is of a place and a time where America will once again be seen as the last best hope of earth.”

Ne znam kako Vama, ali meni ovo zvuči kao dobar slogan za Vašu buduću predsedničku kampanju. Mislite o tome…

Srdačno Vaš. Antonije Kovačević, novinar i imigrant iz Srbije

P.S. I ne brinite, neće svi koji dođu u Ameriku ostati da žive ovde. Srećem u poslednje vreme mnoge koji se vraćaju svojim kućama iako su dobili “papire”, regulisali status. Prosto, ne prija im ovdašnji način života, nekima nedostaje rodna gruda, prijatelji, stari posao, itd. Takvih će uvek biti, jer nismo svi isti. Jedni dolaze, drugi odlaze. To se zove pravo na slobodu izbora, neki kažu da je to jedan od temelja na kome počiva Amerika. Dozvolite da tako i ostane. Hvala.

YOU MAY LIKE