Chicago, IL
39°
Clear
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 2mph NW
Humidity: 62%
Pressure: 30.08"Hg
UV index: 0
4 am5 am6 am7 am8 am
37°F
37°F
36°F
36°F
37°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
45°F / 36°F
43°F / 34°F

Published 5 years ago

By Antonije Kovačević

AMERIČKA PRIČA JEDNOG NOVOBEOGRAĐANINA, 2. DEO: Od blejanja u Blokovima do života sa kaubojima na Divljem zapadu

Idiot, upropastio mi je veče! Dok smo mi slušali tužnu ispovest do malopre nadrndanog kauboja spremnog da povuče revolver, Indijanka je zapalila kući. Ali ok. Vredelo je. Zaspao sam nasmejan to veče. Čitao sam kao klinac Zen Greja, Karl Maja i nisam ni pomišljao da ću listove knjige zameniti stranicama života…

“Little Mo” je to veče bio košnica. Kipeo je svaki metar ‘wild west’ stilizovanog bara. Pripadnici raznoraznih nacija, spajali su se i prožimali u kriglama piva, čašicama razgovora. Razvučenih, veselih grimasa, što su ocrtavala radost na licima.

Moja već ustaljena pozicija je šank. Ova dugačka drvena greda ima sasvim drugu konotaciju u Americi. Kada ste za šankom, vi ste zapravo spremni za druženje, neminovno je dobacivanje, blago opipavanje terena koje će rezultirati dugim razgovorima i temama koje će često biti nesvakidašnje. Oaza kosmopolitizma, bar za mene.

Slikovito rečeno, kada se kockice poklope, dobijete savršenu dugu, gde svako ubacuje svoju ‘veselu boju’. Džon, konobar iz Montane briljira:

“Znaš Miloše, ne znam šta je sa mojim cimerima, zašto se jebeno ne opuste. Volim da vežbam go u kući, zgibove radim k’o od majke rođen, prevrću očima i crvene kada su im obe moje glave na izvolite, to je akt bliskosti! Ja im verujem, zato im se prikazujem bez zadrške. Evo juče sam nag i sa osmehom otvorio vrata dragoj Lindi, prošla je hladno pored mene… Ne razumem!”

Slušam ga, cerekam se i uživam! Obožavam bezopasne čudake, ne znam zasto i ja sam njima simpatičan, otvore se i tada su beskrajno zanimljivi, šarmantni i prijatni.

“To je zato sto si ludi napasnik krava iz Montane, dobacuje mu Tom, ljudeskara, kauboj sa lokalnog ranča, jedan od onih od kojih očekujete da je oštar na jeziku, lak na novčaniku i mek u duši, kao jastuče od najfinijeg pamuka. Kosulja na njemu je 100 XL veličine. Braon boja rukava savršeno se uklapa sa enterijerom. Onako ogroman i naslonjen na šank izgleda mi kao stilska figura.

Izazivačko dobacivanje Džonu momentalno je upotpunila tura koju nam Tom naručuje. Shvatam tada da su njihova dobacivanja bezazlena, u službi beskrajne trake razgovora – dugo će se vrteti i biće kul do tamo i nazad.

“Smrdiš kao debela guzica tvoje žene, međutim, ono što te posebno ističe je glupost koja zasenjuje sve ostale tvoje ‘ne-kvalitete’’– uzvraća Džon udarac. Cerekamo se sva trojica. Fantastični, prljavi, ruralni američki humor.

Ja uveliko pijem “ginis” u kombinaciji sa viskijem. Paklena kombinacija. Posle par tura, sive ćelije nemaju šta više da traže, sažvakane su pod naletom vesele gluposti, razdraganosti i apsolutne ljubavi prema ljudskom rodu. A razvezani jezik ih izbacuje na sve strane.

Štimung daje Lesko, zastitno lice Medore, pakleno sposobni Makedonac. Radi kao šanker u baru, drži kuhinju, jednostavno – on je “Litlle Mo”. Gospodar je šanka, dobre atmosfere, komunikativan i drag lokalcima. Vinston Čerčil je jednom rekao da su šankeri “aristokratija srednje klase”. Pa i jesu, Lesko ima manire, neposredan je i veliki profesionalac.

“Miloše, ubiće te Džim” (vlasnik bara), zabrinuto mi dobacuje.

Malo sam i ja zabrinut. Naime, kako su mi trebale pare, počeo sam odmah da radim na recepciji Džimovog hotela koji nosi naziv “Americinn”.

“Dobar dan, kakvu sobu želite, koliko dana ostajete”, uobičajene rečenice koje ponavljate svakoga dana. Razumljivo je da, ako ste trunku talentovani za druženje, ova vrsta posla stvara monotoniju koju želite da smanjite na iole trpeljiv nivo. Moj beg od dosade manifestovao se u vidu razgovora i pošalica sa koleginicama i kolegama.

U životnom almanahu, kroz raznorazne lepeze likova koje srećete na svom životnom putu, uvek ima taj jedan negativac. Nepisano pravilo, preko potrebna praksa. Kolumbijac, neka vrsta šefa, razvio je averziju prema meni. Došao je kao student koji će da se ispraksira u Dakoti, ne mora da brine za papire i navikao je da ljudi koji rade na crno ili su zavisni od šefa sa kojim je on, uzgred rečeno, izvrsno povezan, budu manji od makovog zrna.

Ja sam ga poštovao, ali u granicama normale i ništa preko toga od mene nije mogao da dobije. Smetalo mu je zapravo što nisam verziran I prilagođen aršinima njegovog malograđanskog pravilnika. Podrazumeva se da me je ogovarao kod šefa. “Ne trudi se, nije ga briga, pogrešili smo sa njim ” – standardno trućkanje ničim izazvanih autoriteta. Koleginica u koju je imao poverenja, a koja je gajila duboko, iskreno gađenje prema njemu I njegovom napadnom nabacivanju, mi je sve to prenela.

Bio sam u tom trenutku umišljeni zaštitnik radničke klase, ljudskog znoja, Bakunjin-anarhista na kub. Poentiram ‘rešetanje’ sa “next time if you try to fuck with me I’m going to…”

Da nevolja bude veća taj dan se nastavio na katastrofalnu noć, ovenčanu sukobom sa pijanim rasistom prethodne večeri kod “Malog Moa”. “U redu, ozbiljno me već drkaju, ovo može samo na jedan način da se resi”, povrsno je logicirao moj nervozni um. Završio sam sa smenom i zapucao pravo na njegova vrata. Posle par kucanja otvorio je, obučen u bade mantil, sveže okupan, nalickan i sav mirisljav kao da je sate provodio u kupki od ruža. To mi je još više diglo temperaturu!

Dan ranije, rekao je nesrećnom Nepalcu da ne radi dovoljno i da se nije ni oznojio. Naravno, ovaj se satire od posla ne bi li prehranio porodicu, čisti sobe, hodnike, svuda je u svakom trenutku, samo ga još u dimnjaku nismo zatekli. Gospodar mirišljavih toaletnih vodica, svileni farisej gospodari mukom njemu podređenog sveta… E, pa, nećemo tako!

Svašta sam mu rekao, mislim da sam u u trideset sekundi nabrbljao 400 uvreda, pucao sam jezikom brzo i rafalno. Bio sam u tom trenutku umišljeni zaštitnik radničke klase, ljudskog znoja, Bakunjin-anarhista na kub. Poentiram ‘rešetanje’ sa “next time if you try to fuck with me I’m going to…” Ne stižem da završim, Kosta (Makedonac koji živi sa njim i kasnije ispostaviće se moj prijatelj) istrčava iz sobe i vikom prekida neprijatnu situaciju. Shvatiću kasnije da mi je spasio guzicu, jer da sam izrekao pretnju do kraja, Kolumbijac bi me tužio i bilo bi veoma gadno. Sve to bi upropastilo moju groznicavu potragu za kontaktom koji će me odvesti put naftnih polja.

Šokiran je, ne odgovara mi, a šta da mi kaže…

Pomenuh pijanog rasistu, pa da vam prostrem i tu priču: Veče pre nesporazuma sa Kolumbijcem, otišao sam u popularni ‘Boots’. Društvo mi je pravio naš momak koji je bio zaposlen tamo, a ja sam glumio klovna ne bi li zasmejao Indijanku koja mi je bila preko granice objašnjivog simpatična, kao i skoro svakom drugom muškarcu. Pripit sam je uzdizao do neba! “Boginja prerije”, “vlasnica žudnje koju pali i gasi u smrtnim bićima”, “preslatki ,strašni tiranin koji zarobljava duše nesrećnih muškaraca i drži ih u svojoj vlasti”…

Mnogo frajera je odbila, divlja ruža vrckavog duha često je bila surovi, bodljikavi kaktus. Nije koristila društvene mreže, opsesivno kačila slike lika svoga u raznoraznim pozama, prilikama i raspoloženjima. Prosto – duboka misterija međ davno pročitanim knjigama. Naoštrio sam se, mogli su sa mnom stene da seku i to ukoso. Noć se fino odvijala. Nas dvojica, uz izvinjenje, odlazimo u nekom trenutku na terasu da napunimo pluća dimom. Stojimo u uglu terase, čavrljamo, primećujem da nas uporno gleda polu pijani rančer, nakrivljenog šešira, sa pištoljem vidno istaknutim! Nevolja – bila mi je prva misao. Do druge nisam ni, već je krenuo prema nama.

“Šta hoćete, jebeni pederi”, dobacuje dok autoritativno lupa mokasinama po podu.

“Izvinite, gospodine, mora da je neki nesporazum”, već uplašeno izgovara drug pored mene.

“Nije nesporazum, šta tražite ovde p…..e, nije ovo Njujork, marš odakle ste došli, WELCOME IN FUCKING NORTH DAKOTA, you fucking”… – zapeni i šatro se uhvati za utoku!

Crna brda Medore koja su se nadvila nad nama vedrija su od mraka u očima ograničenog, seoskog džulova. Da nevolja bude veća, uzvraćam sa… Grubo prevedeno: “Da može da se nosi u PM i da skloni pištolj ili ću da mu ga nabijem u… Pikirao me i krenuo, krenuo sam i ja prema njemu. Valjda opijen adrenalinom, nisam primetio da je lik pored mene otrčao sa terase i vratio se sa menadžerom i vlasnikom bara koji su stali između nas. Uz pretnjui da će ga izbaciti ili još gore zvati policiju, pokunjio se i uzeo da nemušto objašnjava kako ništa nije uradio i kako sam ja nevaspitan…

Skontao sam da je u pitanju lokalna, bezopasna baraba. A kakvi i mogu da budu lokalni rasisti/šovinisti. Duboko nesrećni, beskrajno glupi, ispunjeni fekalijama od zlobe, zavisti koja kreće da se ispoljava još u jutarnjim časovima – kada vidi sebe u ogledalu.

Situacija se smiruje, a nepoznati, pijani rančer nastavio je svoj šou, ovaj put znatno drugačijim tonalitetom.

‘Sa deset godina sam ostao bez majke, otac mi je alkoholičar koji nije sposoban da vodi ni mrava na udici, a kamoli imanje. Do tridesete sam imao pet operacija… povrede na radu. Bivša me je ostavila, rekla je da sam beskoristan kao suva, konjska balega. Sadašnja, danas mi je rekla da su joj moje prašnjave čizme draže od svih bogatstava ovog sveta – na to mu i zasuziše oči. I meni su, razlio je kreten emociju po nama ko vruć peškir.

Ovaj naoko surovi tip samo je obično, napaćeno ljudsko biće. Živi za malo razumevanja. Dok opisuje svoj zivot ne hvali se, zapravo se ispoveda, deli sa nama svoju sudbinu, gleda na događaje kao na neminovnost, a svaki, pa i najmanji znak pažnje daje mu smisao. Sav trud, suze, krv i znoj… vredni su njenog osmeha. Muzika se prekida, on uzima usnu harmoniku i počinje da svira. Daje takt udarajući nogom o pod…

Idiot, upropastio mi je veče! Dok smo mi slušali njegovu tužnu ispovest, Indijanka je zapalila kući. Ali ok. Vredelo je.

Zaspao sam nasmejan to veče. Čitao sam kao klinac Zen Greja, Karl Maja i nisam ni pomišljao da ću listove knjige zameniti stranicama zivota…

Piše: Miloš Gašović Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE