Chicago, IL
50°
Partly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 46°F
Wind: 10mph W
Humidity: 44%
Pressure: 30.02"Hg
UV index: 0
7 pm8 pm9 pm10 pm11 pm
48°F
45°F
43°F
41°F
39°F
FriSatSunMonTue
46°F / 43°F
55°F / 39°F
46°F / 43°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F

Published 5 years ago

By Vera

DESET GODINA U AMERICI: Da li da slavim ili da plačem?

Talentovani košarkaš sreću traži u NBA, glumac u Holivudu, kuvar u Los Anđelesu, tehnološki genije u Silikonskoj dolini, najbolji đaci na Harvardu ili Kolumbiji. Ali Amerika kao magnet privlači i druge, milione emigranata iz skoro svake države na planeti. Svaki dan ti nesrećnici gube živote u reci Rio Grande u pokušaju da se dočepaju „obećane zemlje”.

Prošlo je skoro deset godina od kako sam postao građanin Sjedinjenih Američkih Država. Došao je trenutak da nađem mali kutak, daleko od očiju drugih, kupim deset ruža i počastim sebe sa dobrom flašom viskija. Zaslužio sam, al’ ne znam da li da slavim il’ da plačem?

Kad sam stigao ovde sve mi je bilo novo, drugačije. Nekako čudno. Drugačija kultura, ekonomija, klima, jezik, ponašanje u kući, na ulici, javnom prevozu, u pabovima, sa devojkama na prvim izlascima, pa čak i u ophođenju prema kućnim ljubimcima. Razlika između male Republike Srpske i moćne Amerike.

Al` kad si u Rimu, budi Rimljanin, veli stara latinska poslovica.

Moj prijatelj sa fudbala Luis, jednom me upita: „Gde se može kupiti najbolje francusko vino”?

„U oblasti Medok ili severnije, u okolini Bordoa. U svakom slučaju u Francuskoj”, odgovorih mu želeći da zadovoljim njegov francuski ego.

„Ne, u Americi”, prekide me Luis, ne dozvolivši mi da završim rečenicu.

Poželjno je da dođu na vreme, dok su još mladi. I da se menjaju iz dana u dan, da bi se što pre uklopili u novi sistem. A to zahteva veliko odricanje i žrtve. I što se više menjaš, shvataš da moraš još više. I nikada dosta.

Da, Luis je bio u pravu. Najbolje francusko vino pre se može pronaći na Menhetnu nego u Parizu.

Talentovani evropski košarkaš sreću traži u NBA ligi, glumac u Holivudu, kuvar u Los Anđelesu, tehnološki genije u Silikonskoj dolini, najbolji srednjoškolci na Harvardu, Kolumbiji, i drugim prestižnim američkim univerzitetima.

Ali ne dolaze samo talentovani i najbolji. Amerika kao magnet privlači milione emigranata iz skoro svake države na planeti. Svaki dan nesrećnici gube živote u reci Rio Grande u pokušaju da se dočepaju „obećane zemlje”.

Nisu svi rođeni za Holivud, NBA, Petu Aveniju, Harvard ili Silikonsku dolinu. Oni drugi, znatno brojniji, imaju drugačiji, znatno teži, put da „stanu na svoje noge”.

Poželjno je da dođu na vreme, dok su još mladi. I da se menjaju iz dana u dan, da bi se što pre uklopili u novi sistem. A to zahteva veliko odricanje i žrtve. I što se više menjaš, shvataš da moraš još više. I nikada dosta.

Prva velika žrtva je distanciranje od zemljaka. U njihovom društvu je lepo, sve potaman, šale na pretek, ukusna domaća hrana, domaća muzika, rame za plakanje, rasprave o „Zvezdi” i „Partizanu”, političke rasprave… Ali u tom društvu se onda sporije uči jezik, a bez dobrog engleskog nemoguće je naći posao koji će ti platiti sve račune i otvoriti nova vrata.

Svugde možete čuti da je Amerika zemlja velikih mogućnosti, ali je bolje reći – zemlja zamki. Samo jedna pogrešna odluka može da te dovede do ivice egzistencije, da izgubiš sve što si godinama sticao. Još ako nemaš zdravstveno osiguranje onda ti svaki dan visi na koncu.

Nedavno je „Njujork tajms” objavio priču o imigrantu Rajmondu Foku koji nije imao novac da plati običnu operaciju i zbog toga je zatočen 19 meseci u jednoj njujorškoj bolnici. Njegov dug je u međuvremenu od 900 dolara narastao na 1.4 miliona. Sad nijedno od njegovih troje dece ne želi da ga poseti, nita da ga prizna, jer bi u tom slučaju morali da plate ceo njegov dug.

Gospodin Rejmond je trenutno je zdrav „ko dren” ali je i dalje na „lečenju”. Može da se poseti sa kilogramom banana u sobi 506 gradske bolnice u Njujorku.

Stari njujorški pop mi je jednom prilikom ispričao kako mu se jedan mladi čovek sa naših prostora poverio, posle svega mesec dana boravka u ovoj zemlji, da će pokoriti Ameriku preko noći. Posle osam meseci našli su ga mrtvog u iznajmljenom stanu, daleko od svih. Umro je od srčanog udara.

Još gora sudbina je zadesila našeg zemljaka.

Stari njujorški pop mi je jednom prilikom ispričao kako mu se jedan mladi čovek sa naših prostora poverio, posle svega mesec dana boravka u ovoj zemlji, da će pokoriti Ameriku preko noći. Posle osam meseci našli su ga mrtvog u iznajmljenom stanu, daleko od svih. Umro je od srčanog udara.

Amerikanci ponekad tretiraju domaće životinje bolje nego ljude.

Moja bivša gazdarica, gospođa Rut, bila je veliki ljubitelj kućnih ljubimaca, a posebno njene mačke. Kad mačka zaspe u njenoj specijalnoj stolici sa daljinskim upravljačem, ona bi satima čekala da se probudi i sama pomeri sa stolice.

Kad bi mačka ulovila miša, nastalo bi vanredno stanje u kući. Svi bi se dali u poteru da spasu to malo stvorenje. I, ne bi se zaustavili dok ne bi namolili mačku da pusti miša iz usta. U slučaju male ogrebotine miša, hitno bi ga prebacili do najbližeg veterinara.

Amerikanci se razlikuju i u ponašanju na ulici, ophođenju prema službenim licima ili prestupnicima.

Jednog popodneva, posle radnog vremena, svratih u obližnji park da pročitam novine. Preko puta mene su sedela dvojica mladića. U jednom trenutku su malo povisili tonalitet, valjda u raspravi oko neke devojke. Kao iz vedra neba stvorio se policajac pored nas.

Prvo se predstavio, zatim na lagano navukao plastične rukavice i naredio mladićima da ustanu i okrenu leđa. Oni su ga poslušali bez pogovora. Stavio im je lisice na ruke i naredio im da ga čekaju na istom mestu u stojećem položaju. Posle 45 minuta, vratio se u policijskom autu. Smestio ih na zadnje sedište i odvezao u nepoznatom pravcu.

Ipak, možda je najveća razlika u ophođenju prema komšijama.

Sve je bilo u najboljem redu sa mojim prvim susedom do jednog subotnjeg prepodneva.

„Dobar dan, dobar dan. Kako ste, dobro smo, hvala, vidimo se”. Osmeh i ništa više.

Jednog jutra komšinica mi reče na stepenicima da joj je svekrva na umoru.

„Na umoru, upitah zbunjeno.

„Mogu li da vidim Vinseta, vašeg muža, ako treba neke pomoći oko sahrane, rekoh.

Stara Italijanka je često ostavljala kolače za mene ispred mojih ulaznih vrata.

„Ne, nije kod kuće. Otišao je da igra bejzbol”, odgovori mi ona.

„Bejzbol da igra, a majka na umoru, upitah je ponovo, ne verujući svojim ušima.

„Danas ima važnu utakmicu, odgovori ljutito i zalupi mi vrata ispred nosa.

Nije mi se više javljala.

Ipak, moja Republika Srpska je zemlja dobrih ljudi. Moj komšija Bato se vratio kući posle 52 godine života u Australiji. Posle nekoliko čašica šljive, pitao sam ga jednom prilikom da li žali što se vratio.

„Ne. Žalim samo što sam proveo jedan jedini dan van moje kuće, daleko od najmilijih”, odgovori mi Bato sa očima punih suza.

Više ga ništa nisam pitao.

Poslednji put kad sam išao da posetim moju majku, svratio sam da vidim i bolesnog Mileta Barona, moga druga iz detinjstva. Puno godina je Mile proveo na zapadu, radeći na „baušteli” preko dana, a družeći se noću sa Ljubom Zemuncem, Ćentom i drugim žestokim momcima iz tog vremena. Pričao nam je o njima, kada se za njih još nije znalo u javnosti.

Niko kao Mile nije mogao da proceni ljude i da kaže bolju reč u datom trenutku.

Upitah ga da li postoji mesto kao rodna kuća?

„Ne, ne postoji. Najbolje je kod svoje kuće”, odgovori mi Mile bez sekunde razmišljanja, i pokaza rukom:

„Tamo dole ima jedan mali potočić. Svako predvečerje u jesen, žabe izađu na površinu i pevaju složnije od Bečke filharmonije”.

Sledećeg puta kada sam nazvao majku telefonom iz Amerike, reče mi da je Mile umro. Celo mesto mu je došlo da oda poslednji pozdrav.

Mile Baron je bio siromah ali bogatog duha i srca velikog k’o Rusija. Sa istim strpljenjem i poštovanjem razgovarao je sa sedmogodišnjakom i sa starinom od sedamdeset ljeta, sa nekim bogatašem i sa lokalnim nadničarem.

Odlaskom mog druga iz detinjstva Mileta Barona srušio se i deo mene. Kao zid od stare kuće. Često ovde u tuđini mislim o njegovim rečima.

Tekst: Marko Smiljić, Amerika za Politiku Foto: Pixabay

YOU MAY LIKE